Cetinje :: Moj grad

Sve što sam ponio sa Cetinja vraćam rodnom gradu kroz umjetnost, Dimitrije Popović

Posted on 02. Aug, 2011 by Vesko Pejović in Iz kulture

Ono što povezuje moje djetinstvo s onim čime se danas intenzivno bavim jesu upravo Njegoš i Lovćen. Lovćen je za Cetinjane sveta planina. Centralni motiv moga zanimanja jeste čovjek kao tragično biće.

Dimitrije Popović umjetnik je svjetskog ranga i profila. Treba se podsjetiti na njegove velike cikluse – slikarske poeme posvećene biblijskim ženama Salomi, Juditi, Mariji Magdaleni. Ciklus o Danteu bio je velika senzacija, ne samo u Italiji. Slikar uzima poznate i istorijski osvjedočene ličnosti za motive svog slikarstva. Nekako je prirodno, pa i za očekivati, da će se ovaj veliki slikar, pisac i esejista, sresti s Njegošem u nekom metafizičkom prostoru. To se i dogodilo i taj susret, na neki način predodređen, biće krunisan sa sedamdeset radova i jednom skulpturom i izložbom koja će biti otvorena na Cetinju povodom 200 godina od Njegoševog rođenja.

Krenemo od ranih početaka, Cetinja i vašeg odrastanja u njemu. U sjenci Lovćena, te naše mitske planine, sa kojom se mjeri i odrastanje crnogorske nacije i Crnogoraca. Naše pojedinačno i skupno odrastanje i trajanje. Čega se sjećate iz djetinjistva, kojih upečatljivih slika, kojih događaja, ljudi…Šta ste sa Cetinja ponijeli u svijet?

– Cetinje je zanimljiva tema po sebi. O nekim pojedinostima iz moga djetinjstva i mladosti pisao sam u knjizi „Priče iz Arkadije“. Cetinje je grad u kojemu sam imao ambivalentne osjećaje. Zbog njegovih geografskih karakteristika, nadmorske visine čovjek se istovremeno osjeća kao da je jako visoko i na dnu. Takođe, vijenac brda i planina opasuju grad kao da ga zaštitnički čuvaju ili da ga prijeteći stežu. Cetinjska kotlina stvara metaforu o ograničenosti ljudskog bića. Ta svijest stvara potrebu i želju da se obruč razmakne, da se granice prošire, da se „vidi“ što je tamo iza, s onu stranu, u drugi svijet, preko granice. Kao da je Cetinje u meni nesvjesno budilo principe stvaralačkog poriva što se temelji na potrebi umjetničkog uobličenja onostranog. Sve što sam ponio sa Cetinja vraćam rodnom gradu kroz umjetnost. Ono što povezuje moje djetinstvo s onim čime se danas intenzivno bavim jesu upravo Njegoš i Lovćen.

Čini se da Cetinjani, ma gdje da odu u svijet, nose sjenku Lovćena, kao sjenku krsta. Postoji mišljenje da je Njegoš svojim grandioznim djelom stvorio pustoš oko sebe, uzimajući mogućnost svima poslije njega da se ostvare u umjetničkom i pjesničkom smislu. Vi ste dokaz da to nije tako. U novom ciklusu Misterija Luče mikrokozma, svojim jezikom, vizijama i porukama, ravni ste Njegoševim porukama i vizijama. Dakle, vi demantujete tu tvrdnju, uzimajući kao podlogu Njegoševog djela za svoje djelo, potvrđujete da su moguće nove nadogradnje i nove građevine, upravo na Njegoševo djelo.

– Lovćen je za Cetinjane sveta planina. Rečeno u duhu antičke Grčke Lovćen je „Bog koji ćuti“. Moje prve svjesne percepcije pejzaža vezane su upravo za ovu planinu koja se vidi sa prozora moje roditeljske kuće. Posebno pamtim ljetne oluje i grmljavine, kad je sijevalo iznad Lovćena kao da nebo govori jezikom Luče, kao da se bije kosmički boj, sudar nebeskih vojski nad Njegoševim grobom. Što se tiče odnosa prema Njegoševom djelu dijelim Vaše mišljenje i Vaš stav. Tako veliko i kompleksno djelo kakvo je Njegoševo smatram da može samo da oplođuje, a ne da pustoši. Kao svako vrijedno djelo ono treba da potiče nove naraštaje intelektualaca, a ne da ih frustira. S obzirom na složenost problema kojim se bavi Luča mikrokozma čitanje ovoga djela je uvijek inspirativno i potiče da se poetska vizija transponuje u likovnu kompoziciju. Na ovaj se način Njegoševo djelo aktualizuje kroz koncepte oblikovanja koji nose moderno viđenje i savremeni senzibilitet, a što s druge strane potvrđuje svevremenost, vječnu aktuelnost ovoga spjeva.

Treba napomenuti da je i Luča mikrokozma kreirana na starim motivima, odnosno njima inspiriranim bez obzira radi li se o mističnoj filozofiji ili antičkom herojskom mitu, Platonovoj filozofiji ili neoplatonizmu, Filonu ili Origenu, Kabali ili Zoharu, pa sve do autora bliže historije Miltonu ili Bajronu itd. Kao što se umjetnost nadahnjuje životom ili mitom, nadahnjuje se i proizilazi iz sopstvenog umjetničkog bića, dakle jedna se umjetnost nadahnjuje drugom jer se u osnovi bave istim problemom koji se tiče tajne i smisla ljudskog postojanja. Bave se ljudskim bićem koje jeste neiscrpna kompleksna zamršena i izazovna tema, njegoševski kazano čovjekom kao „najvišom tajnom“.

Prlikom moje posjete Vama u Zagrebu, rekli ste mi da čitate izvorni tekst Luče, a onda ga prenosite i projektujete kroz vaše vizije, na platna. Kako to suočenje s Lučom izgleda, sa stihovima koji su kao gromovi. Svaki stih te kosmičke poeme ključ je za novo nebo. Kakav je Vaš vaš doživljaj s Lučom oči u oči? S Njegošem i njegovim pjesničkim, ljudskim i etičkim testamentom.

– Luča mikrokozma je grandiozno djelo. Svako čitanje ovoga spjeva istovremeno približava i udaljava Luču. Ona je jedno od najmističnijih ogledala nesagledivosti ljudskog bića. Moj ciklus radova inspiriran ovim djelom ne predstavlja pokušaj ilustracije Njegoševog spjeva. Ilustraciju kao likovnu disciplinu nikad nisam volio niti je koristio. Uostalom, Luču je nemoguće ilustrirati. Dakle, u mojim radovima se odražava dio one kompleksnosti pjesnikovih misli što se proiciraju u vid ljudskoga bića, njegovog porijekla i njegove egzistencije. Za razliku od ciklusa radova inspirisanih Danteovim Paklom koje sam izlagao u Raveni 2002. god. gdje je sve koncentrirano na ljudsko tijelo kao svojevrsnu sliku pakla u kompozicijama inspiriranih Njegoševom Lučom ljudsko tijelo i prostor imaju podjednaku formalnu i simboličku vrijednost.

Ovakav koncept je nametnula činjenica da se čovjek kao mikrokosmos ne može sagledavati odvojeno od makrokosmosa. Oboje tvore cjelinu nedokučive tajne. Ono što čini osnovu oblikovanja ciklusa Misterijum Luče mikrokozma je čovjekova svijest o kazni koju ispašta na zemlji kako je Njegoš naziva „gnjezdilište čovječje nesreće“. Ta ga svijest čini tragičnim bićem. Njegošev se „metafizički dualizam“ ogleda upravo u padu duše i njenom utamnjičenju u ljudskom tijelu, Danteovski kazano „grobnici duše“. Dinamičnost Njegoševih poetskih slika u Luči uticale su na dinamičan karakter likovnih kompozicija ovoga ciklusa.

Povratak Njegošu posve je prirodan, ali i neizbježan. Slikar vašeg formata morao je da se sretne s pjesnikom Njegoševog formata. Ima tu neka tajna, ali i trajna veza, luk koji se morao spojiti, krug koji se morao zatvoriti. To je onaj metafizički krug u kome ste se obojica prepoznali. Mislim da upravo iz tog i takvog kruga koji zatvara polje čiste metafizike izranja i izrasta vaš novi ciklus.

– U pravu ste. Misterijum i metafizika su komponente koje određuju karakter kompozicijama ovoga ciklusa. U fenomenološkom smislu Luča se bavi upravo onim problemima koji su bitni za prirodu moje umjetnosti, koji se izražavaju u raznim tematskim ciklusima. Centralni motiv moga zanimanja jeste čovjek kao tragično biće. Pišući prije puno godina o mojim radovima Olga Perović je upotrebljavala sintagmu laukonovska muka koju živi ljudsko biće. Evo zanimljivog spoja s dramatikom Njegoševe poetike. Taj krug koji spominjete bio je naznačen u nekim mojim ranim radovima samo što se sada ostvaruje na način da svoju prirodu i interes za motiv pronalazi upravo u Luči. U duhu teme kazano literarna „sfera“, Njegoševog spjeva neiscrpnom inspirativnošću transponuje se kroz slikarski senzibilitet u likovnu sferu tvoreći novi ciklus.

U Crnoj Gori postoje dvije crkve: Srpska pravoslavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva. Dvojnost nosi i podijeljenost, što se održava na državno i političko biće Crne Gore. Da li je prirodno, logično i normalno da Crna Gora ima svoju, Crnogorsku crkvu?

– Svjestan sam osjetljivosti ovoga problema. Svima je poznato da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna i da danas ne traži ništa drugo nego da bude ono što je nekad bila. Crna Gora treba imati svoju crkvu.

Radovi pod nazivom „Lica“ u pariškoj galeriji Lavignes -Bastillle

U pariškoj galeriji Lavignes -Bastillle izlagaću ove jeseni niz radova pod nazivom „Lica“. To su portreti osoba koje su na ovaj ili onaj način privlačili moju pažnju. To su Kafka, M. Monro, Dali, Brižit Bardo, Sartr, Katrin Danev, Žilijet Binoš. Bit će izložen jedan stari mali portret pjesnika Sen Džon Persa kojeg sam uradio povodom jednog izdanja njegovih djela prije 15 godina.

Priča „Smrt Danila Kiša“ je neka vrsta poetskog portreta pisca

Da ste se posvetili literaturi, bili biste jednako veliki koliko i u slikarstvu. Podloga za ovakvu tvrdnju su upravo knjige: „Priče iz Arkadije“, „Raspeće strasti“, eseji, a uskoro izlazi knjiga vaših priča „Smrt Danila Kiša“.

– Hvala na komplimentu. Drago mi je da ono što pišem izaziva interes kod čitatelja. Najnovija knjiga je zbirka proze. Sastavljena je od 14 priča. Radni naslov je bio „Divlja loza“, po istoimenoj priči. Međutim, kada je književnik Tomislav Sabljak koji je i doktor teorije književnosti pročitao priču „Smrt Danila Kiša“ sugerirao mi je da promijenim naslov knjige i da je naslovim po ovoj priči. On je lično dobro poznavao Kiša i s njim sarađivao. Tako je Tomislav Sabljak kumovao naslovu knjige. Naravno, ne mogu pisati o Kišu kao što to mogu Boško Mijanović, Marko Špadijer, Matvejević ili Kovač, njegovi prijatelji iz gimnazijskih dana i studija. Ali tu generacijsku razliku između Kiša i mene premošćuje umjetnost i književnost te afiniteti te vrste. Priča „Smrt Danila Kiša“ je neka vrsta poetskog portreta pisca viđenog kroz njegovo djelo i naše susrete na Cetinju, Zagrebu, Beogradu i Parizu, u posljednje godine Danilovog života.

Pesimistička slika svijeta i čovjeka i njegova zemaljska sudbina

Kako je ciklus inspirisan Lučom zamišljen, koliko slika će ga činiti? Ima li neka radnja koju razrađujete kroz niz slika, neka konačna poruka?

– Ciklus od 70 radova prati moj tekst o Njegošu i Luči mikrokozma o tome kako sam doživljavao pjesnika i njegovo djelo. Osim opšte teme o kojoj sam malo prije govorio, o kazni koju duša ispašta zarobljena u tijelu u Luči ima nekoliko stihova na kojima se zasnivaju koncepti rješenja nekih kompozicija poput onih „mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta“. Posebno me je zaokupljao stih „U čojka je jedan hram vozdignut, zla obitelj tuge i žalosti,… ovo grko nasljeđe ljudsko čovjek čojku, čovjek sebi dava, najsretniji ga iz ništa stvaraju, radi smrtne tužne armonije“, gdje se na najsuptilniji način pjesničkog kazivanja izražava pesimistička slika svijeta i čovjeka i njegove zemaljske sudbine.Kultura i turizam su osnova progresa Cetinja na starim temeljima

Želim modernom Cetinju na starim temeljima permanentan progres. Osnova tog progresa su po mom mišljenju kultura i turizam. Cetinje nema prirodnu površinu za širenje u nove kapacitete zato treba pažljivo savremene standarde funkcioniranja grada prilagodit postojećim kapacitetima. Cetinje, odnosno cetinjski ambijent je zasigurno uticao na moje formiranje. To je, u prvom redu, svijest o važnosti kulture u najširem smislu te riječi. Značaj kulture sam nalazio i osjećao u tom gradu od zanimljivih starih fasada zgrada veleposlanstava, muzeja, galerije, Centralne biblioteke. Zanimanje za bogatu historiju grada, stvarnu i mitsku sve to uz navedeno nadahnjuje i utiče na formiranje osobe mladog čovjeka. Dozvolite mi da dodam jednu činjenicu koja mom odnosu prema Cetinju daje intimističku notu u osjetljivosti za ovaj grad. Prvu privatnu kuću na Cetinju 1832. godine podigli su Pero Tomov Petrović Njegošev brat i pop Lazar Jabučanin – Popović, otac moga pradjeda (knjiga Cetinje – spomenici arhitekture, D. Martinović, U. Martinović)

Skica za portret

Dimitrije Popović rođen je 4. marta 1951. na Cetinju. Završio je studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U Parizu 1974. upoznaje pariškog kolekcionara gospodina Davriera, pa u sastavu njegove zbirke izlaže 1978. u Galeriji Alexander Braumüller s umjetnicima Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugima. U Pforzheimu 1982, Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona, organizuju mu zajedničku izložbu grafika s Salvadorom Dalijem. Iste godine, povodom velikog jubileja „Leonardo a Milano – 1482-1982“, izlaže ciklus crteža Omaggio a Leonardo u milanskoj Palazzo Sormani. Povodom 27. međunarodnog umjetničkog festivala „Due mondi“ grad Spoleto u kojemu se taj festival održava, organizuje mu izložbu slika, crteža i grafika. U godini jubileja, dvije hiljade godina hrišćanstva, izlaže u Rimu ciklus raspeća Corpus Mysticum u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – l’Agostiniana arte sacra conteporanea i u Pantheonu. Jedan je od petnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa, (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portghesi), koji su pozvani da odgovore na „Pismo Pape Ivana Pavla II umjetnicima“. Odgovori su objavljeni u knjizi „Umjetnici odgovaraju Papi Ivanu Pavlu II“, izdavač Sri spa – Milano…

 Razgovarao Miraš Martinović, “Pobjeda” 01.08.2011.

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović