Cetinje :: Moj grad

Obnova stare stražarske kućice nedaleko od Karuča, kao putokaz za očuvanje ambijentalnog sklada

Posted on 19. Feb, 2011 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Valorizacija prošlosti

Genius vrlo osobenog mjesta

“On je genije!” kažemo s divljenjem za Stivena Hokinga, velikog fizičara. “Ona je genije” izjavljujemo bez daha, s rukom na srcu, kad nas primabalerina Svetlana Zaharova oduševi svojom gracilnošću. Dešava se da supružnici, u trenutku zaljubljenog uvažavanja (možda ne baš u Crnoj Gori) uzviknu, “Moja žena je genije”, kada ona dovede kuvanje njihovog omiljenog jela do perfekcije, ili “Moj muž je genije” kada on sam u kuhinji popravlja česmu koja curi.

Malo ljudi zna za originalno značenje ove često pogrešno upotrebljavane riječi. Genije – ili genius loci – je “duh-zaštitnik mjesta, naročiti karakter ili esencijalni duh ili osobena narav nacije, mjesta, razdoblja itd”. 

Ta jedinstvena spoznaja o akumuliranoj snazi vjekova bogosluženja koju doživite kada zakoračite u impozantnu katedralu, to je taj genius. On čini da spustite glas ili da sasvim prestanete da govorite. On vas vuče unutra, ka tihom, nepomičnom središtu vašeg sopstva. Ljudi oko vas nestaju iznenada. Sami ste, ali sasvim zaštićeni. Duh mjesta nas privlači iznova i iznova, zato što hrani našu dušu na neki neobjašnjiv i urgentan način kojemu ne možemo odoljeti i koji je nužan. Znamo taj osjećaj. Kada ga opet iskusimo, bićemo u stanju da kažemo upravo ovo, “Ah da, ovo mjesto posjeduje genius. Mogu da ga osjetim”.

Impresioniraćete neke ljude. Drugi će se podsmijehnuti, sasvim je izvjesno. Konačno, uvijek postoje ljudi koji ne čuju druge, niti onu unutrašnju mudrost. Uvijek će biti onih koji ispisuju grafite po zidovima drevnih građevina ili nemilosrdno nagrđuju prirodu. Zato što se osjećaju beznačajnima, slabima i nesigurnima, rade nešto što ih na kratko čini moćnijima od istorije i evolucije.

Uzmimo znanu Obodsku pećinu na Rijeci Crnojevića. Riječ je o prirodnoj katedrali što posjeduje divovsku količinu duha. Zamislite, neko dvoje pametnjakovića se popelo gore noseći auto-lak sprej, s namjerom da ovjekovječe svoju istinsku ljubav na ogromnom stijenju ove spektakularne pećine. Na neki način su, pretpostavljam, odali visoku počast svojoj besmrtnoj strasti tako što su ispisali svoja imena na jednom tako veličanstvenom mjestu. To je ipak brljotina. I to nemanje poštovanja prema crnogorskom prirodnom blagu je, kako god da okrenemo, štetan trend, koji, stvarno se nadam, može biti preokrenut. Edukacijom i podizanjem svijesti. To spada u dužnosti naših ministara kulture i turizma, edukatora, institucija, environmentalista, umjetnika i savjesnih građana.

Za one koji još uvijek nose poetsku tradiciju Crne Gore u svojim dušama i koji vole ovu zemlju, uvijek će postojati ta mjesta koja zahtijevaju poštovanje, jer se duh takvih mjesta obznanjuje takvom životnošću i žestinom da ga čak ni najnesenzitivniji i najbezosjećajniji među nama nikako ne mogu ignorisati. Nužno je da prepoznamo sva takva mjesta i da se prema njima odnosimo s uvažavanjem. Vodimo brigu o njima i zaštitimo ih. Turisti će željeti da dođu i da vide ta mjesta, jer svuda u svijetu  prirodne ljepote i djela ljudskih ruku koja posjeduju osoben duh privlače veliku pažnju.

Mali ali ipak potentni simbol braka između duha crnogorske prirode i duha crnogorskog čovjeka, graditelja, stoji skromno ali i ponosno na obali Skadarskog jezera. To je Stražarska kućica, smještena visoko u kršu između Kaluđerovoga i Đurovoga oka, nedaleko od Karuča. Kućica je u svakom pogledu “duh-zaštitnik” karučkih laguna.

Građena je kako bi zadovoljila praktičnu funkciju zaštite ukljeve u oku od lovokradica. Sa druge strane, čovjek koji je gradio kućicu imao je dušu pa duh te građevine transcendira njenu praktičnu funkciju. Mora da je taj čovjek bio poeta u najprirodnijem, bazičnom značenju te riječi. Bio je to rođeni arhitekt, i nije mu trebala akademska titula. Bio je to mještanin, čovjek iz naroda, što je umio da unese svoje prirođeno znanje i umijeće u zadatak gradnje kućice.

Znao je pravce dominantnih vjetrova, različite uglove sunca, predvidio je maksimalni vodostaj i isključio je mogućnost plavljenja. Poštovao je narav lokacije. Pažljivo je odmjerio gabarite prostora koji mu je bio potreban za život i obavljanje posla i nije zauzeo više nego što je neophodno. Njegovo ekonomisanje namjerom i projektom, ne preoznajemo kod naših savremenih graditelja. Nije bio pohlepan. Bio je praktičan, skroman i častan. To nepogrešivo osjetite čim zakoračite u kućicu. To je tačno prava mjera. “Prava mjera čega?” možete upitati, cinično. Pođi tamo, prijatelju, pokloni sam sebi taj osjećaj. Uvjeravam vas da je to tačno prava mjera ljudskog bića. Sasvim je moguće da nikada niste osjetili što znači biti u prostoru koji vam savršeno odgovara. Većina savremenih zgrada su prevelike za nas. Gradio ih je ego a ne potreba.

Ova građevina sažima sve što je dobro u tradicionalnom crnogorskom karakteru: dostojanstvo, oprez, velikodušnost, srčanost, brižnost, kuraž, discipliniranost, umijeće. Nažalost, čini mi se da su neki drugi, manje privlačni kvaliteti zamijenili ove pomenute kod današnjeg, na pare alavog Crnogorca. Dakle, ako želite da vidite ko su vam bili preci i koje su to kvalitete utjelovljavali; ako želite da sami iskusite “naročiti karakter ili esencijalni duh ili osobenu narav vaše nacije”, onda vas ohrabrujem da posjetite ovo mjesto.

Ona vas čeka. Moj muž i ja smo je zaštitili i obnovili za sve nas kao kulturno-seoski objekat. Mi živimo u blizini i razvijali smo ljubav prema kućici godinama. Pisala sam o njoj i prije. Godinama smo mukotrpno radili kako bi je odbranili od špekulacija potencijalnih graditelja i kako bismo je održali u originalnom stanju.

Prošle godine je krov počeo da se urušava, vrata i prozori su bili polomljeni.

Kućica je vapila za pažnjom. Znali smo da bi u sadašnjoj ekonomskoj situaciji novac za njenu obnovu teško mogao doći od Cetinjske opštine ili Vlade Crne Gore. Morali smo preuzeti inicijativu, pa smo potrošili oko 6,000 eura da je dovedemo u stanje njene prijeđašnje ljepote.

Stavili smo nove krovne grede i novi krov od tradicionalne kanalice.

Pristupno stepenište i prostor ispred kuće smo popravili i obnovili.

 Na njoj su sada nova vrata i novi prozori i sva je ozarena pod freškom rukom kreča.

“Zašto bi njih dvoje trošili vrijeme i novac obnavljajući staru kućicu? Zar to nije bacanje novca u vjetar? Kućica čak i nije njihova.”, možete sa skepsom zapitati. Da, to je to novo razmišljanje: sva ta pohlepa, sebičnost i cinizam.

Velikodušje reauguje na situaciju drugačije i kaže otvoreno, “Ovo mjesto zavrijeđuje da bude zaštićeno u ime svih nas, da bismo svi mi trajno uživali”. Zato smo to uradili. Pa automobilom do Karuča, a onda nekim plovilom do Kaluđerovoga oka i posjetite obnovljeni spomenik starim vrijednostima. Iskusićete, obećavam, zeru čistog duha.) 

Caroline Jovićević

(Tekst je sa Engleskog preveo Borislav Vukićević a objavljen je u ND “Vijesti” 12.02.2011)

“Moje”, “naše” i generisanje motivacije

             Za početak, evo male teme za razmišljanje: da li mogu da kažem da je Skadarsko jezero stvarno moje, tj. naše…

            OK – ako ste pročitali tekst objavljen prošle subote na ovom mjestu o bivšoj stražarskoj kućici iznad Đurovoga oka u Karučkom zalivu na Skadarskom jezeru – kućici što je žaštitiše i obnoviše na dobrobit svih nas Jovićevići – Janko i Caroline – onda se vrlo vjerovatno slažemo da je taj tekst što ga je potpisala Caroline bio inspirativan, da je potstakao na razmišljanje – u mom slučaju čak i na neke vidove introspekcije – i da je iznjedrio stanovita pitanja. Kad bi ste me, baš sada, upravo ovog momenta, upitali o kakvim je to pitanjima riječ, kao iz topa bih odgovorio da je suštinski važno pitanje – najbitnije pitanje – ono o granicama prostora koji doživljavam/doživljavamo kao svoj. Stvarno, dokle seže prostor koji smatram/smatramo svojim? Dokle seže prostor za koji sam spreman da se borim?

            Ne bi mi se dopalo, recimo, da neko pokuša da zakorači u moj stan a da predhodno nije pozvan da to učini. To bih smatrao agresijom i svim silama bih se trudio da agresora odvratim od takve nakane. Takođe, ne bih tolerisao bilo kakav oblik zloupotrebe gostoprimstva ili nedoličnog ponašanja u prostoru koji smatram svojim. Pada mi na pamet da razvežem malo i o najrazličitijim oblicima audio-agresije kojima sam svakodnevno izložen – u prvom redu mislim na burgijanje, brušenje, struganje, čekićanje – ali i na muziku – na jake basove – na “paljenje guma”, dozivanja, urlike i slične manifestacije bezobzirnosti pojedinih sugrađana i njihove arhetipske neadaptiranosti uslovima kolektivnog življenja – ali neću, jer nema svrhe – a i to bi nas, bojim se, predaleko odvelo.     

            Ulaz u zgradu – riječ je o desetospratnici, ili možda dvanaestospratnici, s ovim zgradama u Bloku nikada ne znate na čemu ste – te ostali zajednički prostori: lift, stepenište i odovojeni prostori iz kojih se pristupa stanovima – to vam je sasvim druga priča. Taj prostor ulaza, nažalost, nije moj prostor – taj prostor je naš – i mada je taj naš prostor uredno opremljen interfonom i bravom koja izvrsno funkcioniše, teško bi se moglo reći da mi, stanari, polažemo apsolutno pravo na taj prostor. To je neka varijanta polu-javnog-polu-privatnog prostora.

            Opet, tih par kvadratnih metara oko svojih ulaznih vrata ipak smatram svojim prostorom – i kada bih uhvatio osobu – pretpostavljam da se radi o osobi muškog pola – koja ima običaj da baca opuške (bijeli filter) u taj moj zamišljeni prostor oko vrata – oštro bih je upozorio da to više ne čini. Ista stvar je i sa pljuvanjem po zidu desno od vrata. Ni to mi se ne sviđa, ni najmanje – ali što da radim – možda bi najbolje bilo da prekrečim taj zid – nekom živom bojom – limun žutom, ili onom otrovno zelenom. Sve u svemu, moj ulaz je OK – zavređuje pozitivnu ocjenu – u mom ulazu živi fin svijet – mada ja ne činim ništa konkretno u cilju održavanja stanja u kojem se ulaz trenutno nalazi. Ne doprinosim boljitku ni na koji način – i nisam ponosan na tu činjenicu, nikako.       

            Ako se nađem na vratima ulaza, pa primijetim da nepoznata osoba prilazi vratima sa spoljašnje strane, ja ću pridržati vrata i pustiću je da uđe u ulaz. Neću postaviti nikakvo pitanje. Ne znam zašto to činim. Možda još neko vrijeme, prije nego što se definitivno razočaram u ljudski rod, želim da živim u nadi da će ta neka nepoznata osoba kojoj sam pridržao vrata izgovoriti čarobne riječi: Hvala, ja sam M, idem na četvrti sprat, kod L.

            Uski zeleni pojas ispred zgrade definitivno nije moj – tu počinje grad – taj prostor potpada pod jurisdikciju Gradskog zelenila. Parking i ulicu da ne pominjem. Ako klinici razvale koš, ili drvenu klupu pored trim-staze u šumici, ili klackalicu u dvorištu vrtića – to nije moj problem. Da se razumijemo, to jeste moj problem – ali ja nisam spreman da bilo što preduzmem po tom pitanju. Kada bi neko drugi nešto preduzeo – možda bih se priključio inicijativi i dao podršku – ali ne obećavam ništa unaprijed. Morala bi to da bude neka baš jaka i šarmantno osmišljena inicijativa.

            Što se tiče šireg gradskog prostora moga grada – Podgorice – ili, ako hoćete, kompletnog prostora Crne Gore – naravno da taj prostor doživljavam kao svoj, u nekoj metafizičko-poetskoj ravni – ali snažno osjećam, kao i ogromna većina Crnogoraca, da ni na koji način nisam uključen u procese upravljanja tim prostorom i odlučivanja o tom prostoru. Otuda i opšteprihvaćen stav: ovaj prostor nije moj, ne moram da vodim računa o njemu – i zato ću baš ovdje da bacim đubre i ništa se neće desiti, neću snositi bilo kakve kosekvence. U suštini, niko me ništa ne pita o prostoru – a i ja se nešto baš i ne trudim da budem pitan o prostoru. I to traje od kada znam za sebe – ili barem od momenta kada sam postao svjestan šireg fizičkog prostora oko sebe.

            Nakon ovog, podužeg uvoda, želim da naglasim, u kontekstu priče o zaštiti i obnovi bivše stražarske kućice iznad Đurovoga oka, da su Jovićevići taj objekat shvatili kao nešto svoje – ne u smislu da su oni vlasnici, ili da su željeli da budu vlasnici objekta ili zemljišta – tj. kamenjara – na kojem se nalazi objekat. Poanta je u tome što Jovićevići od samog početka, od trenutka kad su odlučili da grade kuću na nekih 150 m od kućice, taj relikt iz vremena bitno drugačijih životnih ritmova doživljavaju istovremeno i kao svoj – jer na to imaju pravo – ali i kao naš – dakle, ničim ne osporavajući i naše pravo na taj objekat. Zato su ga i obnovili na dobrobit svih nas. Važno je i to što su bili spremni da zaštite kućicu – s tim da je hronologija te bitke – koja je trajala, vjerovali ili ne, nekih 4 ili 5 godina – zapravo saga o našim tipičnim naravima, o korupciji, o opštoj pokvarenosti našeg društva, te o institucionalnoj neefikasnosti – ali i o istrajnosti i, naravno, o velikoj ljubavi prema jezeru i krajoliku uz jezero.

            Kako to da ta žena – pita me Puro, moj stric, prije para dana – toliko voli Crnu Goru?

            Kako znaš da Caroline voli Crnu Goru? – pitam ja.

            Pa pročitao sam tekst – kaže Puro – Odličan tekst, trebalo bi je zvat da opet piše o jezeru.

Kad je riješila da živi na jezeru, znači da ga voli, ali kako to da je izabrala baš ovo naše jezero. Zar nema neko jezero tamo odakle je ona?

            Izgleda da nema – kažem ja – Opet, i da ima, ovo naše je najljepše, zar nije?

            To je istina – kaže Puro.

            Bilo je i ciničnih kometara: Jasno, Jovićevići su zaštitili i obnovili kućicu da je neko ne bi kupio i na njenom mjestu podigao čardak. Čak i u slučaju da je to bio primarni razlog pokretanja postupka zaštite i intervencije u cilju obnove kućice – a nije – objašnjenje je vrlo jednostavno, te stoga nemam namjeru da ulazim u detalje – samo ću vam postaviti jedno pitanje: i da je tako, što bi u tome bilo loše? Zar se ne bi ste i vi borili da zaštitite i unaprijedite prostor oko vaših ulaznih vrata? Zar nije časno voditi računa o svom prostoru. Istini za volju, na Skadarskom jezeru već ima dovoljno čardaka – i to na mjestima gdje sigurno ne bi trebalo da ih bude – da je reda i sreće. Sa druge strane, cinizam je vrlo često način da se opravda vlastito nečinjenje.   

                  Sad ću nešto da vam priznam. Naime, potražio sam prije nekoliko dana prvu seriju fotografija kuće Jovićevića koju sam uradio davne 2007, negdje s proljeća. Sjećam se trenutka kad sam prvi put ugledao tu jaku, stamenu kamenu kuću, iz čuna, kad je Janko okrenuo iza Karučkoga krša ka Đurovome oku. Sjećam se i bivše stražarske kućice. Janko mi je skrenuo pažnju na nju. Bio sam ubijeđen, do prije neki dan, sve dok nisam iskopao te fotke, da sam slikao kućicu – ali nisam, nema je. Kako mi je promakla, zašto je nisam slikao? Ad hoc odgovor bi glasio: vjerovatno zato što sam bio skoncentrisan na kuću Jovićevića. Drugi, precizniji i iskreniji odgovor bi bio: zato što mi u tom trenutku još nije bilo doprlo do svijesti da je kućica izuzetno bitna u kontekstu priče o kući Jovićevića. To sam konačno shvatio i doživio ljetos, jedne tople noći dok sam lagano plivao od kuće Jovićevića ka Karučkom kršu. Dobro je što mi je ta kućica sa lijeve strane – pomislio sam. Dobro je što me čuva.

            Ne znam ni otkud mi osjećaj da sam se zaljubio u kućicu na prvi pogled – kao i mnogi koji su posjetili Caroline i Janka u njihovoj kući na Đurovome oku – ako razlog nije u tome što su mi Jovićevići, jednom, ukazali na fakat zvani kućica, pa sam ja, vremenom, čitavu tu priču usvojio kao svoju. Zapravo, nije ni bitno da li je to bila ljubav na prvi, drugi ili sedmi pogled. Bitno je da i ja volim kućicu.  

             Eto, Jovićevići su odradili svoj posao – zaštitili su i obnovili bivšu stražarsku kućicu iznad Đurovoga oka. Sad je red na državu – što mislite, da li je država u stanju da zaštiti i obnovi kuću Svetoga Petra na Karuču – pa da uredi malo i oko kuće – jer se bez toga ne broji.  

            I sad vas ponovo pitam: Da li je Skadarsko jezero stvarno moje, tj. naše? Da li je Crna Gora stvarno moja, tj. naša – ili je ničija? – tj. njihova, svodi se na isto.  

 Borislav VUKIĆEVIĆ, Nezavisni dnevnik “Vijesti” 19.02.2011.

POŠTOVANI ČITAOCI –  DVIJE NAPOMENE:

-Prvi dio priče o stražarskoj kućici objavljen je na našem sajtu 12.04.2010. godine pa ga preporučujem svima koji ga nijesu pročitali:

https://www.cetinje-mojgrad.org/?p=1761

-Kako tekst “Genius vrlo osobenog mjesta”  kroz priču o kućici, o našem odnosu prema jednom dragulju koji na najljepši način svjedoči o životu ljudi pored jezera i još o mnogo čemu, pokazuje: kuda smo se zaputili, dokle smo stigli i opominje nas da još nije kasno da se vratimo pravim stvarima tj sebi i kako je priča napisana toliko iskreno i toplo da opojno miriše, odlučio sam se da ga objavim i u originalu:

The genius of a very special place

“He is a genius!” we say admiringly of Stephen Hawkings, the great theoretical physicist. “She is a genius!” we declare breathlessly, hand on heart, as prima ballerina Svetlana Zakharova enchants us with her grace.  In a moment of passionate appreciation spouses (perhaps not in Montenegro) may even exclaim, “My wife is a genius” when she cooks our favorite food to perfection or “My husband is a genius!” when he fixes the leaking tap in the kitchen all by himself.

Few know the original, less colloquial meaning of this often mis-used word. A genius is “The guardian spirit of a place. The distinctive character or essential spirit or nature of a nation, place, person or era.” Webster’s New World College Dictionary.

That unique recognition of the accumulated power of centuries of worship that you get when you step into a great cathedral is its genius. It makes you lower your voice or stop speaking altogether. It pulls you inward to the quiet, still centre of yourself. Other people around you become irrelevant suddenly. You are alone but totally protected. The genius of a place draws us back to it again and again because it feeds our soul in some inexplicable and compelling way that is irresistible and necessary. We all know this feeling. The next time you feel it, you will be able to say precisely, “Ah yes, this place has its own genius. I can feel it.”

You will impress some people. Others will scoff, inevitably. After all there are always people who refuse to listen – to others who are wiser than they or to the inherent wisdom within themselves. There will always be people who spray graffiti on the walls of ancient buildings or who destroy nature. Because they feel insignificant, weak and insecure, doing something that makes them feel more powerful than history, or nature’s laws even, gives a fleeting, yet illusory sense of power.

In the famous Obodska pecina at Rijeka Crnojevic – a natural cathedral with enormous genius – some “bright sparks” actually walked all the way there with a spray can with the intention of inscribing their true love indelibly on the ancient rocks in this spectacular cave. In a way, I suppose, they were paying high tribute to their undying passion by inscribing it in such a majestic place. But it looks a mess, nevertheless, and this lack of respect for Montenegro’s natural treasures is a damaging trend which I really hope can be reversed. Education and raising awareness. These are the responsibilities of our educators, Ministers of Culture and Tourism, institutions, environmentalists, artists and conscious citizens.

For those who still carry the poetic tradition of Montenegro in their souls and who love this land, there will always be places that command respect because their genius declares itself with such vitality that not even the most insensitive dolt could ignore it. We need to recognize these places and honor them. Take care of them and protect them. Tourists will want to come and see these places because, everywhere in the world, places that have natural or manmade genius attract great interest.

A small yet potent symbol of the marriage of the natural and manmade genius of Montenegro stands humbly but proudly on the shores of Skadar Lake. This is the Strazarska Kucica which perches high on the karst between Kaludjerovo and Djurovo okos, near Karuc. It is indeed the “guardian spirit” of the okos. It was built to serve a very practical function of guarding the okos from poachers. However, the person who built it had soul and the building’s genius transcends its practical function. He must have been a poet in the most natural, instinctual sense of the word. He was a natural architect, without needing the title. He was a mjestanin (local villager) who applied his inherited knowledge and craftsmanship to the task of building the kucica. He knew the direction of the prevailing winds, the changing angles of the sun, anticipated the rising waters and possibility of flood. He respected the natural features of the location, carefully measured the amount of space he would need to live and work and took no more than necessary. In this economy of intention and design he was not like our modern land developers. He was not greedy. He was practical, modest and honest. You feel it immediately you walk into the kucica. It is exactly the right size. “The right size for what?” you may ask, cynically. Go there, friend, give yourself the gift of feeling it for yourself. I am telling you it is exactly the right size for a human being. It is quite possible that you have never felt what it is like to be in a space that fits you perfectly. Most modern buildings are way to big for us. They are built to satisfy ego not necessity.

This building encapsulates all that is good about the traditional Montenegrin character: dignity, reserve, generosity, hardiness, carefulness, courage, discipline, skillfulness. Sad to say, I think other, less attractive qualities have replaced these in the modern city-dwelling, money-grabbing Montenegrin. So, if you want to see who your ancestors were and the qualities they embodied; if you want to experience for yourself “the particular character or essential spirit or nature of  (your) nation,” then I encourage you to visit this place.

It waits for you, restored to its former dignity by my husband and me. We live nearby and have developed a love for this kucica over the years. I have written about her before. Over the years we have worked hard to protect her from speculative developers and to maintain her in her original state for all to enjoy.

Last year the roof started to cave in, the windows and door were broken. The kucica was crying out for attention and we knew that in the current economic situation it was unlikely that money to repair her would come from government. So we took the initiative and spent 6,000 Euro to restore her to her original beauty. She has new beams and a new roof of traditional canalizze (tiles). The steps and patio area are repaired and restored. There are new windows and door and she looks radiant with a fresh coat of krec. “Why would they spend time and money repairing an old kucica? Isn’t that just throwing good money away? It does not even belong to them.” you may ask, sceptically. Yes, that’s the new thinking: all greed, selfishness and cynicism. Generosity of spirit responds to a situation differently and says candidly, “This place deserves to be protected for all to enjoy in perpetuity.” That’s why we did it. So drive to Karuc, take a boat to Kaludjerovo oko and visit a monument to the old values of your country. I promise you, you will experience pure genius.

Caroline Jovićević, Djurovo oko, January 2011

Vesko Pejović