Cetinje :: Moj grad

Proslava 100 godina Kraljevskog pozorišta Zetski dom

Posted on 04. Nov, 2010 by Vesko Pejović in Iz kulture

NAJAVA …

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom, u petak 5. novembra sa početkom u 20 sati biće održana svečana proslava jubileja 100 godina Kraljevskog pozorišta Zetski dom.

Jubilej predstavlja značajan događaj u istoriji crnogorske kulture, formiranje državnog pozorišta, koje je ujedno bilo i prva profesionalna institucija kulture u Crnoj Gori.

Kamen – temeljac Zetskom domu položen je uz veliku državnu i javnu svečanost u maju 1884. godine.

Kako piše Luka I. Milunović u knjizi „Pozorište Zetski dom, 1884 – 1896“, publika je na Cetinju te 1884. godine imala prilike da vidi 29 pozorišnih predstava, od kojih je 21 bila premijerno prikazana. Prva pozorišna predstava na sceni, građevinski još nedovršenog Zetskog doma, bila je „Balkanska carica“, prema istorijskoj drami knjaza Nikole I.

Crnogorski državni profesionalni teatar osnovan je prije jednog stoljeća, baš u godini kada je država Crna Gora obnovila status kraljevine. Krajem januara 1910. godine za ministra prosvjete i crkvenih poslova postavljen je profesor Pero Vučković, koji je na osnovu sprovedenih priprema i učinjenih prijedloga već u februaru i formalno donio odluku kojom je praktično formirano profesionalno pozorište u Crnoj Gori. Svečano otvaranje Knjaževskog crnogorskog narodnog pozorišta upriličeno je kao matine u nedjelju, 16. maja 1910. godine.

Od „Balkanske carice“, te profesionalizacije i osnivanja državnog teatra 1910. pozorišna aktivnost na Cetinju kontinuirano je trajala sve do 1916. godine.

Iza Drugog svjetskog rata pozorište je imalo status republičkog pozorišta, da bi od 1958. postalo poluprofesionalno. Sa Titogradskim narodnim pozorištem integrisano je 1971. godine, da bi već naredne prestalo da radi. Devedesetih godina zgrada pozorišta je nanovo obnovljena uz proširenje scene.

 Kolektiv Zetskog doma već dugo se predstavama brani od usuda efemernog, ne ostajući postrance od svijeta.

Svečanost organizuje Kraljevsko pozorište Zetski dom u saradnji sa umjetničkim fakultetima na Cetinju – Fakultetom dramskih umjetnosti, Fakultetom likovnih umjetnosti i Muzičkom akademijom.

U programu svečanosti učestvuje preko sto gostiju iz Crne Gore i regiona koji su obilježili savremeni period rada pozorišta od njegovog ponovnog institucionalnog formiranja devedesetih godina XX vijeka.

Dio svečanosti za ovu priliku biće i posebno pripremljen program dobrodošlice publici ispred Kraljevskog pozorišta Zetski dom. Publika će biti u prilici da vidi i prigodnu izložbu koja ističe glavne događaje koji su obilježili istoriju pozorišta.

Kreativni tim jubileja i svečane proslave čine: Luka Milunović, Radmila Vojvodić, Lidija Dedović, Žarko Mirković, Srđan Vukćević, Nenad Šoškić, Slobodan Božović i Janko Ljumović.

U programu će učestvovati i proslavi prisustvovati:

Vukčević  Nada, Bardak Karmen, Bjelica Tijana, Vukotić  Ana, Đurković LJubomir, Čelebić Danilo, Čović Ivona, Ćulafić Tihana, Dedović Lidija, Vujošević Ana, Drakić Dubravka, Đonović Dejan, Eraković Blagota, Femić Branka, Gačević Senad, Vujović Zoran, Kovačević Dušan, Gavranić  Aleksandar, Grahovac Srđan, Grubiša Slaviša, Ilić Pavle, Jovićević-Popović Milena, Kalezić Slavko, Knežević Aleksandra, Lakićević Anđela, Krek Katarina, Mićunović Branislav, Lagator-Pejović Irena, Malinovska Bojana, Marković Gorana, Marović Ivan, Vuković Branislav, Martinović Smiljana, Marunović Slobodan, Mićunović Gordana, Mijović Nada, Milačić Julija, Milatović Slobodan, Milošević Jelena, Milunović Luka, Minić Jelena, Mirković Žarko, Mitrović Slobodan, Mugoša Andrea, Krivokapić Jovan, Rakočević Jelena, Novaković Petar, Oštir Žaklina, Otašević Momčilo, Papović Radovan, Pavićević Milija, Pejović Miloš, Perišić Nikola, Perunović Nataša, Popović Dobrila, Radulović Aleksandar, Radunović Aleksandar-Popaj, Slavić Goran, Stanić Branka, Stevović Kristina, Šoškić Zoran, Torbica Tatjana,  Vukčević Srđan, Vučinić Dijana, Vujošević  Vesna, Vujović Zoran, Šatcki  Aleksej, Bojčev Hristo, Đuričić Dragoljub, Šarić Ivica, Kerošević Vlado, Martinović Miše, Koprivica Stevan, Vasiljević  Nikola, Arslanagić Osman, Konstantinov Ljupčo, Vasić Ivana, Vujić Svetozar, Koprivica Božo, Janketić Mihailo, Čakširan Boris, Jovanović Ljubiša, Latković Zorana, Dedijer Danica, Kunčević Ivica, Kunej Đurđica, Mihailović Egon, Sommer  Anka, Krombach Almut, Berginc  Igor, Čehovin Ljubica, Goršić Niko, Omerzu Silvan, Stojović Amanda, Nico Wouterse, Bajić Dragoljub, Gutović Milan, Cvetić Đurđija, Milačić Vanja.

Biće i kuvanog vina …,  šarma …, evociranja uspomena,

a posjetioci će moći da vide i izložbu posvećenu glavnim događajima koji su obilježili istoriju pozorišta …

DIO ATMOSFERE SA PROSLAVE …

Duh minulog vijeka

Program je počeo ispred Zetskog doma, performansom studenata tri umjetničke akademije sa Cetinja, koji su igrom i muziciranjem podsjetili na kraj 19. i početak 20. vijeka. Obučeni u kostime toga vremena, na trenutak su oživjeli atmosferu stvaranja pozorišnog života u Kraljevini Crnoj Gori. Na taj način su otvorili vrata pozorišnog hrama koji proslavlja jubilej i pozvali sve prisutne da na sceni Zetskog doma zajedno pozdrave umjetnike koji su radom doprinijeli stvaranju umjetničkog života u pozorištu.

Govor ministra kulture Branislava Mićunovića na proslavi jubileja 100 godina Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju

Pokloniti se maloj ljudskoj dobroti, jednako kao velikoj nacionalnoj patnji ili velikom nacionalnom ponosu –srž je pozorišta.

Uvaženi Predsjedniče Države,
Uvaženi Predsjedniče Skupštine,
Uvaženi Predsjedniče Vlade,
Poštovane kolege ministri,
Poštovani predsjedniče Prijestonice,
Vaše ekselencije, gospodo ambasadori,
Vaše svetosti,
Dragi prijatelji,
Dame i gospodo, pozorište je jednakost i zajedništvo, i okupili smo se ovdje večeras u slavu teatra – jednaki i zajedno!
U pozorištu su svi i svi su isti: i oni na sceni i oni u parteru, i pisci i glumci. U njemu su i smijeh i suze… Jer je Pozorište metafora Domovine.
A naša Domovina nijesu nizovi planinskih vrhova, rječne mreže i doline uz jezera, more i galebovi nad valovima.
Naša su Domovina ona olovna slova Crnojevića i gorki kuršumi iz njih izliveni – da bi se odbranili oni kojima su knjige, psalmi, pjesme… štampani.
Naša su Domovina one slike iz Dvora, koje su Crnogorci štitili životima. Makar su bili samo ratnici i ništa nježnije u svoje ruke od sablje nijesu uzeli.

Naša je Domovina i Zetski dom. I oni učitelji, koji su prije stotinu godina, u ovoj zgradi, sami i od svoje potrebite volje, igrali predstave za građane Cetinja. Baš kao i oni prvi profesionalni glumci što zauzeše ovu pozornicu i nadahnuše cetinjsko građanstvo za prvi, veliki aplauz u Kraljevskom crnogorskom narodnom pozorištu.
Zamislite Cetinje prije sto godina i tihu noć nad gradom. Kroz nju riječi Pera Vučkovića, ministra prosvjete i crkvenih djela:
„Vještina kojoj će da posluži i koju će da njeguje ovo mjesto, i suviše je značajna i suviše važna, da joj se na vrijednosti išta oduzme. Od davnina, s pozorištem je bila skopčana viša ideja umjetnosti … – pozorišta su postala knjigom života, narodnom govornicom i narodnim vaspitanjem“.
„Od danas, gospodo, naši savremeni i budući naraštaji imaće mogućnost da u svojoj kući vide i izuče velike tvorevine uma ljudskoga… Prikazivanje na pozornici važnih istorijskih momenata i čitavih epoha, razvĩće estetskih osobina duše, a zajedno sa njima moralnih i umnih, jednom riječi – oblagorođivanje čitave prirode čovječje – zar je to mala zadaća pozorišta i dramske umjetnosti?“ pitao je Knjaz Nikola iste noći.
I makar je morao, u ovom pionirskom poduhvatu, gorštacima – koji su krili suzu, radost i intimu kao najstrašnije od svih stvari pod ovom kapom nebeskom, objasniti i značaj stiha i scene, i zagrljaja ili pogleda, nije odustao već je taj ratnik sa perom, car junaka sa okovima hudog vremena, i njemu slični – po pjesmi, po teretu koji prosvijećenost nosi, po naporu koji je saputnik svakom preobražaju, i po želji da se ne ostane postrance od svijeta, uložio sav svoj autoritet i pozorišnu umjetnost u svijesti ratnika izjednačio sa Grahovcem, Krusima, Martinićima…
Otuda je naša zadaća i dalje tek i jedino oblagorođivanje čitave prirode čovjekove , i time – oblagorođivanje naših veza sa svijetom. Bez svijeta, da ne zaboravimo, ne postojimo ni mi.
Pozorišno zdanje Zetski dom, građeno je pod sam kraj 19. stoljeća i ono je jednovremeno izraz ljubavi i prema umjetnosti i prema Crnoj Gori. U njegovim su temeljima humana pregnuća generacije koja je, po mnogo čemu, bila dijelom Evrope. Ali je, isto tako, njegovo trajanje i djelovanje obilježeno događanjima u istoj toj Evropi, civilizacijskim sunovratima ili sistemskim, pa – i državnim zabludama, koje su – ne samo kod nas – od elitnih hramova kulture stvarali zdanja za tzv. kulturnu zabavu – najprije provincije, a potom radničke klase – u provinciji!

Sve se to vidjelo između zidova ovog zdanja. Ova scena je ugošćavala brojna amaterska pozorišta i pozorišne trupe koje su kroz Cetinje proputovale i samo usput, tek da predahnu, igrale svoje takozvane predstave.
Poslije Prvog svjetskog rata Zetski dom je devastiran i van upotrebe. Tek 1931.godine, jedan je zrak obasjao provinciju Zetsku banovinu, pa je Zetski dom obnovljen i počela je nova pozorišna sezona. Godinama, sve do Drugog svjetskog rata – u našem pozorištu gostuju tuđe prestave i naša kuća više nema ni svoj prag, a kamoli svoj glas. A onda je zagrmjelo oružje.
I, kako to biva u vrijeme radosti – samo desetak dana nakon oslobođenja, data je prva predstava u Zetskom domu. Profesionalni glumci sa oslobođene teritorije, okupili su se i ovdje osnovali Crnogorsko narodno pozorište. Igraju se predstave i veoma često putuju po Crnoj Gori. Euforija zbog oslobođenja je prošla za par godina – i pozorište je postalo manje važno od radnih akcija, izgradnji puteva, rudnika… U stvari, Pozorište je još jednom podijelilo sudbinu Domovine.
Da, prijatelji, pamte zidovi ovog zdanja da je u jednom trenutku proglašeno za pozorište „sa malim kolektivom“. Malo, nevažno pozorište, u malom zaboravljenom gradu. Jer, – i naša je Domovina – po nečijim mjerilima – bila mala!
Pamti i kako su jesenje kiše crtale kalendar po krovu, po ovoj sceni, i bilježile korake zaborava. Dok su duhovi teatra, s vjetrom ulazili kroz prozore, a „mali se glumački kolektiv“ čudio i njihovoj i sopstvenoj sudbini. „Mali glumački kolektiv“ je ostao bez svojih velikih snova.
Prah, prašina, memla i paučina, pali su na zdanje koje nekada – po svemu bijaše kraljevsko.
Sve dok ranih devedesetih, jedna princeza, sirota – a plemenita, nije otvorila njegova vrata. Umirili su se duhovi teatra, vratila se publika, a princeza je izvršila svoju plemenitu, kraljevsku dužnost: Crnogorsko kraljevsko pozorište je, u staroj odeždi, ali s novim ponosom – oživjelo!
I dogodilo se: sada je Domovina vidjela sebe u Pozorištu! Jer, pozorište je odbrana identiteta, odbrana sjećanja i odbrana trajanja.
I traje Kraljevsko pozorište Zetski dom, a njegov „veliki umjetnički kolektiv“ već sezonama svojim se predstavama brani od usuda efemernog, ne ostajući postrance od svijeta.
Pozorište je odbrana od provincije. Snažna, sveobuhvatna odbrana. Nepokornost, ponekad dekadentnost, često samoljublje i samovoljnost, riječju: svijet u našim venama – to je pozorište. I samo takvo i ima smisla.

Dame i gospodo,
I, kao u pjesmi Radovana Zogovića „Povremeno zauvijek“ – Zetski je dom – baš kao ljubav – baš kao Crna Gora, bio – povremeno – kao teškim talasima – zapljuskivan nedaćama, nesrećama i nerazumijevanjem. Sruče se unazad u dva-tri mlaza, bez predglasa, ti teški talasi i mi znamo – pored našeg je rošavog krša istorija, još jednom, kao lađa prošla.
Ali, za nama su do druge obale došli i svi oni neplivači, koje je istorija rado uzimala da se njima poigra. Neka. Zetski dom je imao i tu ulogu – stići do druge, duge obale gdje Talija i Melpomena igraju – zauvijek!
Dragi prijatelji,
Pozorište je Domovina. Pozorište je jednakost i zajedništvo. Hoćemo li u toj jednakosti ostati zajedno, nakon što smo se, evo, poklonili čitavom vijeku Kraljevskog pozorišta Zetski dom?
Hoće li nas razlomiti o stijene, da nas nijedan talas ne može sakupiti, nijedno more odnijeti do kopna – sitni, jeftini, sebični motivi? Hoćemo li oblagorođivati sopstvenu Domovinu?
Ili će nas razoriti – do provincijalnosti – male ljudske pakosti, ili ćemo ostati zajedno klanjajući se velikoj nacionalnoj patnji i velikom nacionalnom ponosu, jednako kao plemenitosti i maloj ljudskoj dobroti!