Cetinje :: Moj grad

Promocija knjige “Treperenje”- Slavke Daković

Posted on 11. Nov, 2010 by Vesko Pejović in Iz kulture

Slavka Daković – Stevović je rođena 25.02.1943. u Kobiljem dolu, Cetinje. Objavila je zbirke poezije:

„Snoviđenja“ – 1983. „Lipe – poetese“ – 1995.

„Usamljeno ljeto“ – 1996. „Sa druge strane rijeke“ – 2005.

„Hodočasni soneti“ – 2006.

U prostorijama Gradske čitaonice i biblioteke „Njegoš“ večeras je održana promocija knjige pjesama „Treperenje“- Slavke Daković. Program je vodila gospođa Saša Božović Lovre, direktorica ove ustanove a o knjizi su govorili prof. Nikola Vujanović i publicista Borislav Cimeša. Uz zahvalnost, svima koji su joj pomogli da se ova knjiga pojavi kao i ljubiteljima njene poezije, Slavka je pročitala nekolike pjesme i podijelila prisutnima svoju knjigu a druženje je nastavljeno uz prigodan koktel.

Riječ Nikole Vujanovića

UZ ZBIRKU „TREPERENJE“

Svoj sud o stvaralaštvu Slavke Daković imao sam prilike da iznesem više puta i svaki put, sa istim zadovoljstvom čitao sam njene stihove i pokušavao da nadjem prave riječi kako bih njen pjesnički senzibilitet nekome predstavio. Kada me je pozvala da govorim o njenoj posljednjoj objavljenoj knjizi, onoj koju večeras promovišemo, učinilo mi se neprimjerenim da  glavni dio moje besjede ne izvučem iz predgovora koji se nalazi upravo na početku „Treperenja“.

Pjesnikinja Slavka Daković decenijama potvrdjuje sebe kao darovitog tragača za jednim svijetom dovoljno smjelim da se na lirski istančan način predstavi čitaocima kroz neizvjesnu avanturu pjesnikovanja. Zbirka „Treperenje“, nastala iz srca i duše, otkriva jedinstvenu i originalnu pjesničku prirodu, samouvjerenu i poetsku živu, buntovnu i krhku u isti mah, uzorom na Lesa pravilnog stiha u ovom čudnom vremenu postmodernističkog obezličavanja pjesme. Ona predstavlja stalno nastojanje da se slučajno što ne zaboravi što je važno za zavičaj i rodni kraj i da se u stihove prelije sve ono što predstavlja  trnoviti istorijski put i muku koja je proživljena da bi se živjelo u slobodi. O ovome govori čitavo četvrto poglavlje a za primjer – pjesma „Grahovac“.

U OGRADI VLAŠKOG HRAMA

SIMBOLIKA DAVNA ŽIVI

O GRAHOVCU PRIČA NAMA

KOME SE I SVIJET DIVI

 

PRIČA NAM O JUNACIMA

NA OLTARU RODNE GRUDE,

PRADJEDOVSKIM ZAVJETIMA

DA SLOBODNA ZEMLJA BUDE

 

OD PORAZA STRAŠNE SILE

I POBJEDE CRNOGORSKE

PLANINE SU ODJEKNULE

ZAHUČALE VODE GORSKE

 

ISTINITA OVA SKASKA

ISTORIJE ZLATNA STRANA

O PORAZU STRAŠNE HAJKE

I OSUDI SVIH TIRJANA

 

I PUŠČANA SVAKA CIJEV

KAO DA MIR VJEČNO BRANI

A GRAHOVCA SLAVNI SIJEV

POSTA TEMELJ POUZDANI

 

ISTORIJU INSPRIŠE

MALA, HRABRA CRNA GORA

ZLATNO NJENO SLOVO PIŠE

KAKO NOVA SVIĆE ZORA

 

ZNAMENJIMA CRNE GORE

OZARE SE MNOGA LICA

GRAHOVAČKE LUČE GORE

BAŠ U SRCU PRESTONICE.

U svojim pjesmama Slavka podsjeća na osnovne mudrosti čovjeka sa crnogorskih prostora dokučene iskustvom, mišlju, u snu ili slučajno, mudrosti na koje u „… vrevi ovog svijeta“ manje-više svi danas zaboravljamo. Te obnovljene mudrosti, obojene Slavkinim bojama ponešenim sa katunskog krša, nijesu krute i uštogljene nego pitke i čitke, narodske, slatke i gorke u isti čas, jer „… smiješno najlakše se pije“, ali uvijek zanimljive i svježe. Njena poezija kazuje da se u običnom , malom čovjeku, mogu kriti čitavi svjetovi i nesagledivi prostori iako svijet Crne Gore i njen prostor uvijek ima najveću važnost.

Uz Mladena Lompara, za Slavku se može reći da je jedan od onih pjesnika po kojima se prepoznaje cetinjska poezija našega vremena a u zbirci „Treperenja“ staču se svi tokovi njenog zrelog pjevanja. Pjesnikinja daruje čitaocima neprevazidjene trenutke duhovnog predaha i okrepljenja u sveprisutnoj životnoj težini naše istorije i svakodnevice. „Nekad gorka, kao Djura a nekad, opet, kao Desanka, na ranu da je previješ“. Pjesme joj imaju nečeg tajanstvenog, lelujavog, onog što se tek naslućuje iza riječi, kako i treba da bude u svakoj dobroj poeziji, jer pjesma treba više da sluti, sugeriše, nego da jasno pokazuje stvari. Kao ilustracija  evo pjesme „Mame me dubine“ iz poglavlja „Simboli“.

RAZNJEŽI ME SASVIM ŠUMOR MORSKE PJENE

I ČULIMA MOJIM NEMIR GOSPODARI

IZ MOGA VIDIKA UKLONI SVE SJENE

DA OSTANU JEDRA, LUKE I MORNARI

 

MAME ME DUBINE DUŠI SASVIM SRODNE

TAJNAMA USNULE ŠKOLJKE I BJELUTKA

A I NEKE VLATI POSVE BLAGORODNE

U TIHOM TAJANSTVU ZATRAVLJENOG KUTKA

 

OSLUŠKUJEM DUGO TIŠINE BEZMJERNE

I TVOJ EHO SLUTIM SAD SOPSTVENIM BILOM

KADA MJESEC SVOJE IZLIVA BISERJE

U DUBOKOJ NOĆI NEKIM NOVIM STILOM

U Slavkinim stihovima talasa se kameno more, oblici ištu svoje tvorce, igraju svijetla i sjene a pjesme šire krila. Kao i nekada Leso Ivanović, pjesnikinja biva „osamama sklona“ ali kao da se baš tada radjaju stihovi koji se, po temi i obliku, nadovezuju na poeziju cetinjskog Jesenjina i nastavljaju tamo gdje su stali „Kari Šabanovi“. Cetinje je dalo puno dobrih pjesnika ali je samo Slavka uspjela da na specifičan način, koji je poslije Lesa samo njoj svojstven, dočara tu finu melanholiju koja ponekad zagorne grad lipa i ljubavi. Poetesa spaja i izmiruje Jadran i planinske vijence, slatku smokvu i oporu drenjinu.

Sami naziv knjige nagovještava prirodu njenog sadržaja i odredjuje Slavkin poetski odnos prema čitaocu. Sve se kazuje neposredno, iskreno kroz niz pjesničkih slika koje kao da su željele ostati tihi  uzdasi za nečim što je otišlo. O tome govori i pjesma „Da ovakvih sjećanja nije“

KAD LIPE ZLATOM OBOJE JUN

I MIRISOM UZBUDE ČULA

OBASJAVAO JE MJESEC PUN

NAS I PREDGRADJA VEĆ USNULA

 

ŠTA BIH U OVE URE DOCNE

DA OVAKVIH SJEĆANJA NIJE

KO KAŽE DA USPOMENE

NE MOŽE TOPLINA DA UGRIJE

 

NEZABORAVNE MLADOSTI SLIKA

SVAKIM DANOM MI VIŠE ZNAČI

OBASJAVAO ME OSMJEH TVOG LIKA

DOK SMO POSLJEDNJI BILI ŠETAČI

 

ŠUM MI RIJEKE I SAD PJEVUŠI

TE DIVNE DAVNE MELODIJE

DA UBLAŽI RANU U DUŠI

SAD KAD SI VJEČNOST, KAD TE NIJE

 

ČVRSTO VJERUJEM DA U SAMOĆI

 DUŠA ME TVOJA JOŠ NASLUTI

 IMA LI OVOJ TAJNI POMOĆI

 MOŽE LI I DUŠA UVENUTI

 

 I AKO UVENE, DA LI IKADA

 PONOVO LISTA POPUT BILJA,

 DA LI KAO ZVIJEZDA PADA,

 RADI NEKOG VIŠEGA CILJA

           Iako će svaki čitalac donijeti svoj sud o onome što pročita u ovoj knjizi, stoji da je ukupna Slavkina poezija jedinstven spomenik duhu katunskog čovjeka, isklesan od najfinijeg i najbiranijeg lirskog i epskog tradicionalnog nasledja koji je i bio Slavkin prvi susret s literaturom. Takodje stoji da je vrijeme za ovu promociju svjesno izabrano uoči obilježavanja Dana grada kome je posvetila sav svoj talenat i stvaralačku energiju. To predstavlja jedinstven i nezamjenljiv poklon Cetinju na kojemu treba biti zahvalan kako autorki tako i Organizaciji žena Cetinja čijim je angažovanjem ova knjiga i ugledala svjetlost dana.

 Riječ Borislava Cimeše

 TREPERENJE DUŠE – Snovi u poeziji Slavke Daković –

             Slavka Daković je pjesnik lirskog i lirsko-refleksivnog doživljaja svijeta. Njen pjesnički kredo utemeljen je na fromovskoj  suštinskoj dilemi postojanja: imati ili biti. Pri tome se ona odredjuje za ovo drugo. Za dušu. Za čovjeka, jer čovjeka nema bez duše. I nekad u staroj Crnoj Gori ljudi su brojeni i imenovani kao duše. U Crnoj Gori su prije svega živjele duše. Katunski herojski, gorštački čovjek, žertva blagorodnog čuvstva je čovjek, homo humana, ali prije i iznad svega duša. I što su uslovi života bili suroviji a okruženje, odnosno njegova prirodna i ljudska ekumena okrutnija prema njemu, on je bio duševniji, čovječniji. Bio je velika duša. Upravo tako kao Gandi u Indiji – velika duša. A duša treperi i otuda pjesnikinjino treprenje. A niko ne treperi izuzev duše i kao što je to treperenje duše.

            U toj ideologemi i filozofemi je bit njenog pjesničkog poimanja čovjeka i svijeta. Duša kao i čovjek vezana je za egzistenciju. A ona nije isto što i postojanje. Postoje biljke i životinje ali one nemaju svijest kao čovjek. Ne razmišljaju, nemaju duševna ljudska stanja. Čovjek je jedino živo svjesno biće svjesno svoje egzistencije. Biti čovjek je nešto drugo u odnosu na stvar. Fizičke stvari su u samima sebi a čovjek postoji i za sebe. Po egzistencijalisti Sartru egzistencija prethodi esenciji. Ovo drugo označava „prirodu“ ili „suštinu“ neke stvari. Po ovom filozofu čovjek nema nikakvu takvu urodjenu „prirodu“. Čovjek mora zato da stvori samoga sebe. On mora da stvori svoju sopstvenu prirodu ili „esenciju“ jer ona nije data unaprijed. Sartr je smatrao da čovjek nema nikakvu takvu „vječnu prirodu“ na koju se može osloniti, pa zato i nema smisla raspitivati se što je „smisao“ života  onako unaprijed govoreći. Mi smo apriori osudjeni da improvizujemo. Mi smo ljudi, živa stvorenja unaprijed osudjeni na glumu, iluziju, san kao formu imaginativnog mišljenja. Ali prije toga mi nijesmo naučili nekakvu ulogu, niti imamo suflera u tetatru života. Mi sami smo osudjeni na vlastiti izbor.

            Ali čovjek nije puki mehanički stvor, glumac, iluzionista u životnom teatru apsurda. O tome govori pjesnikinja „Simetrija apsurda“: „ruke koje mašu/osmijeh jutra,/ Zrak sunca/ Na kućnom pragu/ Vilin konjić/. I let prema/ Sopstvenom odrazu/ Smisao igre/ U zagonetnom/ Osmijehu/ Budućih letova/ Savršenstvo/ Nad ambisom postojanja/ Simetrija apsurda/ U nedokučivim/ Daljinama…“

            I dok je egzistencijalista  Sartr isticao da čovjek nema nikakvu takvu „vječnu prirodu“, teolozi ali i pjesnikinja poezija kao oblik svjetovne religije misle da ima. Za našu pjesnikinju pjemsa „Tajanstvena čula ima“. Ona ti „daje tvrdu vjeru da može da te oslobodi“. Ona daje snagu. Sa njom se prelaze daljine. Sa njom prepoznaješ skrivene snove, dolaziš svome cilju („Pjesnik i pjesma“).

            Našoj pjesnikinji je poezija sve. Život, stvaranje, duša. Ona je njena crkva, Bog i religija u svojem svjetovnom vidu. Sa njom smo nebu bliže „za svjetlost riječi, pred samim gospoda sudom“.

            „Pjesma je nebo ozvjezdano kojom se riječi sazviježdja nižu, zagonetno i bogomdano riječ i pjesnik se tu sustižu“.

            Pod nebom, pred Bogom u Dakovićkinoj poeziji se sustižu, srijeću i nalaze riječ i pjesnik da se spoje i pred sudom Boga nadju novo jedinstvo. I ne samo to. Kao slast prvog mlijeka to živi dah poezije spaja Gospoda i čovjeka“.

            Tako se Dakovićka približava i samom Gospodu u svojoj filosofemi, i poetozofemi da je Bog živi dah poezije kojim se spajaju Gospod i čovjek. Tu je ona na tragu svojeg velikog uzora Aleksandra Lesa Ivanovića, pjesnika kosmizma, otkrovenja, pjesnika duše i kosmičke lirske meditativnosti, koji je  svakoj daljini dio srca daje iako je čapur u krš „urastao koprivom ljutom i dračom zakorovljen“.

            Pjesnikinjina duša kao da poručuje što smo pjesmi to smo Bogu bliže. Ova njegoševska teozofema i poetozofema je takodje utkana u ljekoviti smisao i karakter njene poezije koji ima oblagorodjavajuće djejstvo. Njena poetska beatifikacija od Boga traži pravo da svetac bude žena, gospodar, koja dušu poklanja sužnju u najvećoj njegovoj nevolji.

            Stanje pjesnikinjine duše odredjuju limesi dati u pjesmama „U san, u samoću, u iluziju“ i „San u snu“. Duša nemože bez sna.

            „Jer duša jednako uzalud žudi dok proljeće prirodu iz sna budi“.

            U sopstvenoj samoj dubini i tvoja duša pjesnikinjom sanja. I pita se poetesa „za što sunce zrake šalje, a tebe nema uzalud griju, i neznam kako, ali moram dalje, u san, u samoću, u iluziju“.

            Upravo, ta tri fenomena, san, samoća i iluzija su i agregatna stanja duše.

            Duša je bez njih nezamisliva.

             U „Magbetu“ Šekspir kaže „Život je samo sjenka koja hoda“. A na jednom drugom mjestu dodaje: „Mi smo od iste gradje od koje se tkaju sni, naš sićušni život je okružen snom“.

            Njegov sljedbenik po teoremi da egzistencija, pa i duša pripada imaginativnom mišljenju, Kalderon de la Barka napisao je dramu „Život je san“. U njoj ističe: što je život: iluzija, san, fikcija. „I najveće dobro malo vrijedi, jer cio život je san“.

            Švedski kralj Gustav Treći kao da je to htio potvrditi vlastitim životom. Umro je u operi, u balu pod maskama 1792.godina kao i Abraham Linkoln od ruke Vejna Buta 1865.g. U teatru kao životu snova.

            Ludvig Holberg u drami „Jepe sa Brda“ piše o Jepeu koji je zaspao u jednom jarku… i probudio se u baronovom krevetu. I onda je povjerovao da je samo sanjao da je siromašna seljačina. A onda ga u snu opet iznesu i spuste u jarak – i on se opet budi. Onda vjeruje da je sanjao da leži u baronovom krevetu, što je prosjačka asocijacija i aproksimacija tezaurusu.

            Taj je motiv Holberg pozajmio od Kalderona, a ovaj iz arabljanskih bajki iz „1001 noći“.

            Petar Das, pjesnik iz Norveške iz 17. vijeka potomak Vikinga bavio se onostranim i eshatonom i tvrdio je da je Bog Bog i ako  svi ljudi umru, a kao i teozofi – duša je besmrtna. Kao da je podsjećao na Platonovu razliku izmedju konkretnog svijeta čula i nepromjenjivog svijeta ideja.

            Komparaciju života sa snom nalazimo i kod Čuangcea. Ovaj kineski mudrac je jednom prilikom rekao: „Jednom sam sanjao da sam leptir, a sad više neznam da li sam Čuangce koji sanja da je leptir ili sam leptir koji sanja da je Čuangce“.

            I mnogi pjesnici su pjevali o snovima i životu kao snu. Imaginativno mišljenje, snovi i samnobulije ispunjavaju rakurs pjesničkog diskursa.

            Dakovićka želi da ide dalje od njih u ovoj sferi pjesničke imaginacije. Otuda je iz njene ne nove osjećajnosti toliko prisutne u savremenom pjesništvu, koliko iz duboke liričnosti, meditativnosti i refleksivnosti nastala njena antologijska tvorba, zaštitni znak njenog pjesništva i svih njenih pjesničkih snova: „San u snu“.

            Pjesnikinja u svom snu vidi i tka tvoj san. I traži svijeću ali je ne pronalazi. Nalazi ono što je u duši – svjetlost u sebi i tvoj bolni lik koji govori:

            „Oprosti, što je ovo, samo san“. I nestaje na način kako se to samo u snovima dešava.

            U svojoj pjesničkoj molitvi obraća se Svevišnjem što je nestalom sačuvao nezaborav kao suštinu duše jer duša pamti, zna, śeća se……

            Tako sanjaju pjesnikinjini snovi. Tako sanja njena poezija sazdana kao život – san, život – iluzija, život – fikcija, život – imaginacija, život – kreacija. Ali sa plemenitim hipokratovskim lijekom koji  oblagorodjava naše tehnikom i mehanikom, robotizovane, oboljele duše i željom, da njeni dobri snovi i najljepše želje i darovi kojima nas daruje budu stvarniji od najstvarnije jave.

 

MAME ME DUBINE

Raznježi me sasvim šumor morske pjene

I čulima mojim nemir gospodari

Iz mog vidika ukloni sve sjene

Ostaju jedra, luke i mornari

 

Mame me dubine duši sasvim srodne

Tajna usnule školjke i bjelutka

I neke vlati posve blagorodne

U tihom tajanstvu zatravljenog kutka

 

Osluškujem dugo tišine bezmjerne

I tvoj eho slutim sad sopstvenim bilom

A mjesec svoje izliva biserje

Dubokoj noći nekim novim stilom.

UZAJAMNOST

Od borova se uspravnost uči

I borovi uče od ljudi

Kad nebo silnu tuču sruči,

Tada i bor i čovjek budi

 

Od ptica se letu uči

I kako se gnijezdo svija

Kod ptica su nebesa ključi

Što i kod pjesnika poezija

 

I prelijećemo sve daljine

I bolovi se lakše nose

Neka borovi u visini

Razbiju oblake gradonosne

 

Neka se samo nebo postara

I za pjesnike i za ptice

Neka im vidike ljepše otvara

Da radost obasja oko i lice

 

Oni će znati da uzvrate

Nježnost i ljepota su im zaloge

Time će sve da ovaplote

Jedino pjesmom možeš do boga

MALO VIŠE SKLADA

U ovom našem svijetu haotičnom

Iznova tražim i tebe i sebe

Možda u nekom stihu melodičnom

Riječ učini da se manje zebe

 

Tražim jednu davno započetu stazu

Podesnu da se njom uspravno hoda

Pa i kad se nađeš sam u bezizlazu

Savladaš prepreke svakog neprohoda

 

Možda mi zato trebaju i rime

Možda hoću samo malo više sklada

Toj vječitoj težnji ne znam pravo ime

No, znam da može pustoš da savlada

 

Znam da svijet ima svoje ljepote

Od samog pjesnika ko će znati bolje

Ali nam često zamrsi živote

Pa se i pjesnik s riječima kolje

 

Život se tako u pjesmu pretače

Ali pjesma nekad i život nadmudri

Zato se uhvati u koštac još jače

Da dostojan pjesme bude život ljudi

TEBI, BUNTOVNI GRADE!

Moj buntovni grade,

U meni žive

Tvoji ožiljci

Tvoji nemiri,

Tvoje patnje,

Tvoja ljepota

I slava.

U tebi su posebne

I oluje beskrajne

I one nenadne kiše

Kad zapljušte

I sijev munje

Iznad Lovćena

I tvoji gromovi

Puni jetkog sijeva

I kad je drugačije:

Kad sve u tebi

Buja, cvjeta i pjeva

I ono pijanstvo

Kad lipe prospu

Svoje nepotrošive

Zamamne parfeme

I kad se

U jesen

U zlato

Sve zaodjene

I lišće, i kamen

I proplanci,

I vlati

I kad u tebi

Sve pati

I one silne vode

Kad nadođu

I prkose

Žeđi kamena

I kad se rađa

Sijev kremena

I kad je magla,

Kad dušu obuzme

Ona teška čama

I pusto sve je

Na tvojim ulicama

Neka me tvoja

Radost skrivena

Iz svakog

Očaja prene

Znam da i ti

Tako osjećaš mene

Moje nemire,

I besanja, i snove

Zagledam se

U vrhove

Tvojih brda

Što dotiču

Zvjezdano nebo

U uporišta

Što tvoja znamenja

Čuvaju u svoja njedra

Da ti dušu ispune

I snažna tvoja jedra

Volim u igri

Srebrnih pahuljica

Tvoj radosni

Odsjaj neba

U zraku sunca

S Lovćena

 Dašak i miris mora

I svekolikog beskraja

Zagrljaj čvrsti brda

I kamene gromade

Sjećaju na veće

Gromade ljudi

I u meni se

Uvijek nanovo budi

Eho neke pjesme buduće

I neko tvoje svanuće

Nad tobom, Cetinje

Pjesnika bdjenje

Čini svetinjom

Sve tvoje stijene