Cetinje :: Moj grad

Recepcija muzičkog života Cetinja druge polovine XIX vijeka, Ivan S. Vukčević

Posted on 08. Oct, 2010 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Obrazovanje

Razdoblje prve polovine XIX vijeka, Crna Gora dočekuje vladavinom Petra I Petrovića Njegoša, kao teokratska država. Siromašna, zaostala i nerazvijena od višedecenijskog uporišta protiv prodora otomanske imperije na zapad, Crna Gora gubi kontinuitet razvoja poniklih iz elemenata zapadnoevropske kulture, koji su na ovom tlu usvojeni još na izdisaju evropske renesanse, kao što su štamparija, produktivnost, ekonomski, diplomatski i kulturni spektar sazdan na temelju očuvanja identiteta kroz pisanu riječ. Nasljednik loze Petrović-Njegoš, Petar II, nakon smrti svoga strica Petra I, preuzima kormilo društvenog razvoja.

Kao ‘evropski putnik’, ljubitelj umjetnosti, intelektualac i filosof, svoja iskustva počeo je prenositi i na svoje rodno Cetinje, stvarajući plodno tlo za budući razvoj prosvjete i umjetnosti. Samo četiri godine od početka njegove vladavine, 1834. na Cetinju počinje sa radom prva štamparija iz Rusije u kojoj će se štampati prva crnogorska periodična publikacija Grlica, koja kao godišnji kalendar donosi prikaz pojedinih scenskih dijela objavljivanih u tom periodu ali i rasprave iz oblasti teorije književnosti. Ona će izdavati i drame. Po uzoru na razvijene evropske zemlje i Rusiju, Njegoš na Cetinju otvara škole i nastoji da veoma intenzivno ustanovi veze sa nizom istaknutih ličnosti iz kulturnog i političkog života okolnih južnoslavenskih krajeva.

Njegoševu pasiju prema umjetnosti saznajemo iz više izvora ali pažnju nam može privući njegova posjeta tršćanskom pozorištu Teatro Grande[1] gdje je imao priliku da gleda operu Đakoma Majerbera „Robert đavo“[2] i pod impresijom glasa Grete Febri-Bertini u ulozi Helene, napiše sljedeće stihove:

 

                                               Skupa smo se mi svi veseli

                                               Gledajući gracioznu Floru,

Sjajnu zvijezdu Triestanskog teatra,

Koja odmah zefirnim poletom

I pogledom svojim očaranim

Paka’ u raj može pretvoriti

Ka’ danica iza mračne noći

Što zasmije svode Uranove [3]

            Iako se ovaj Njegošev pisani trag o nekim muzičkim djelima izvedenim van Crne Gore može pripisati ličnoj impresiji kvaliteta samih učesnika a ne muzičkog djela, a poznajući autora kao prvjenstvenog tumača ličnosti, ova svjedočanstva nam upotpunjuju sliku vladike kao interpretatora umjetnosti uopšte. Da je Crna Gora u to vrijeme imala serijske publikacije, nesumnjivo bi ovi događaji (ali i mnogi drugi vezani za njegova putovanja Evropom) bili trajno zabilježenji u njima. Danas ih nalazimo isključivo kroz svjedočanstva Njegoševih savremenika.

            Svoje najznačajnije razdoblje u oblasti muzičke umjetnosti (pedagogije, izvođaštva i stvaralaštva), Crna Gora započinje u drugoj polovini XIX i to kao sekularna država, zahvaljujući knjazu Danilu I Petroviću (1826-1860). Nakon njegove tragične smrti u Kotoru, crnogorski prijesto zauzima knjaz Nikola I Petrović. U godinama koje slijede, u Crnoj Gori dešavat će se značajne promjene na prosvjetnom i kulturnom planu koje će usloviti kulturnu emancipaciju Cetinja kao prijestonice.

            U ambijentu živih aktivnosti na prosvjetnom (osnivanje Bogoslovije, Đevojačkog instituta) i književnom planu (državna štamparija otpočinje svoju bogatu djelatnost) februara 1868. godine otpočinje sa radom Cetinjska čitaonica, najznačajnije kulturno-umjetničko društvo XIX i početka XX vijeka u Crnoj Gori. Nastala je pod direktnim uticajem zaključaka I i II Slovenskog kongresa 1867. i 1868. u Moskvi i Pragu. Ovom događaju prisustvovale su istaknute ličnosti onovremene Crne Gore, koje su pri povratku na Cetinje pokrenule inicijativu o osnivanju Čitaonice.[6] Iako je u svom programu djelovanja predviđala organizovanje pozorišta, pjevačkog društva, biblioteke i muzeja, manjkom prostora za rad, većina ovih statutarnih određenja nije mogla biti sprovedena u djelo. Prvih nekoliko godina smještena u privatnoj kući Maša Vrbice, a kasnije nekoliko puta seljena, Čitaonica nije radila punim kapacitetom. O njenom radu u prvoj deceniji postojanja čak ne postoji ni jedan zapis u prvom crnogorskom nedjeljnom listu Crnogorac[7] preimenovanom 1873. u Glas Crnogorca[8] pa se može pretpostaviti da ona u periodu sedamdesetih godina nije ni bila aktivna. Međutim, ideja koja se predstavila pri njenom osnivanju, doprinijela je da na Cetinju zažive razni kulturno-umjetnički programi organizovani od strane dobrovoljnih asocijacija poput Omladinskog odbora i Pjevačkog društva koje je osnovao Anton Šulc, bivši vođa pjevačkog društva Jedinstvo iz Kotora, a djelovali su pri obilježavanju dvorskih svečanosti i zabava, proslava rođendana, imendana, krsne slave članova knjaževske porodice. Ova društva su radila samoinicijativno i nijesu djelovala u sklopu Cetinjske čitaonice, jer bi tako nešto bilo naglašeno u novinskim člancima. Svakako, svečanost pomenutih događaja upotpunio bi i muzički sadržaj, tako da i u novinskim člancima nalazimo svjedočanstva o djelovanju ovih društava. Prvi zabilježeni nastup Pjevačkog društva datira od 5. novembra 1871. kada je list Crnogorac objavio članak o odluci Omladinskog odbora da priređuje „Javna večernja predavanja“, a planirano je da se na prvom održanom izvede sljedeći program:

1. Prigodna pjesma od J. Sundečića
2. Govor, arh. Pelagića
3. Deklamacija „Grahov Laz“, Š. Kovačević
4. Čitanje pjesme „Novi pakao“ J. Sundečića
5. Govor S. Popovića

Kako list dalje navodi „Da bi to veče još prijatnije bilo slušaocima, pjevačko društvo, koje je takođe ustanovljeno, pjevaće napošljedku još i ove pjesme: 1. ‘Hajd’ na noge braćo mila’; 2. ‘Onamo onamo’; 3. Uz gusle iz ‘Gorskoga vijenca’ ‘Bog se dragi na Srbe razljuti’, gudiće i pjevaće bogoslov Tomanović; 4. ‘Naprej zastava Slave’. Pozdravljamo ovaj lijepi početak godišnjega oml. odbora na Cetinju i želimo mu uz živu revnost koju pokazuje, najbolji uspjeh“.[9] Isti list narednog mjeseca (decembar) izdaje članak o proslavi imendana knjaza Nikole I, gdje se na kraju kaže: „… Na istoj službi pjevalo je pjevačko društvo, koje se skoro ustanovilo pod upravom g. Šulca, bivšega učitelja kotorskog pjevačkog društva ‘Jedinstva’“.[10] Na žalost, ovo su jedini dostupni podaci koji svjedoče djelovanju ovih kulturnih udruženja.

            Nakon oslobodilačkih ratova od 1876. do 1878. godine i nakon održanog Berlinskog kongresa kada je Crna Gora dobila međunarodno priznanje svoje suverenosti, njena teritorija je gotovo udvostručena a knjaz Nikola I osjetio je potrebu da stvori novu državu i da na novim temeljima započne izgradnju crnogorskih institucija.[11] Jedan od zadataka je i obnova Cetinjske čitaonice marta 1879. a zaslugom Jovana Pavlovića[12] pod istim krovom našla se Čitaonica, Knjižara sa antikvarnicom i uredništvo Glasa Crnogorca. Interesantno je napomenuti da se u oglasnom dijelu Glasa Crnogorca od marta 1879. u šest brojeva kao ponuda novootvorene knjižare nalaze i muzikalije, među kojima se izdvajaju sljedeće: „Marš knjazu Nikoli“, „Kadrilj knjaginje Milene“, „Marš knjazu Milanu“, „Onamo namo sa slikom knjaza Nikole“, „Bez tebe draga“, „Pjesme u dva glasa“.[13] Pjevačko društvo koje djeluje pri ovoj Čitaonici u godinama koje dolaze bilježit će veliki uspjeh i kontinuiranu koncertnu djelatnost na Cetinju i van njega.

Upravljanje je povjereno Špiru (Spiridonu) Ognjenoviću[14] a društvo su činili: prof. Božo Novaković, kapelnik Franjo Vimer, dr Kleant Teodorides, prof. Filip Jergović, prof. Dušan Jovanović, Milo S. Martinović. Nakon završetka radova na izgradnji Zetskog doma 1888, prve pozorišnje kuće na Cetinju, i njegovog stavljanja u funkciju, Pjevačko društvo imat će ulogu stalnog učesnika u društvenim događajima koji će se na najsvečaniji način održavati u ovoj pozorišnoj kući. Otmjeni ambijent onovremenog Zetskog doma doprinijet će podizanju kvaliteta muzičkog programa koji se izvodi na pozornici a samim tim privući će veliku pažnju ondašnjih javnih glasila koja su iscrpno prenosila svaki događaj, sa neizbježnim komentarima samog urednika glasila i time stvorili plodno tlo za razvoj muzičke kritike.

            Po uzoru na praksu dvorova razvijenih evropskih država a i uslovljeno potrebom da se obogati crnogorski državni protokol, decembra 1871. na Cetinju se osniva Vojna muzika, odnosno Vojnička banda, kako se često nazivala u tadašnjoj štampi. Evo kako Glas Crnogorca donosi vijest o osnivanju: „Za kratko vrijeme imaće i Crna Gora svoju vojničku bandu. Bivši učitelj pjevanja kotorskoga pjevačkoga društva ‘Jedinstva’, g. Šulc, koji je prije bio u austrijskoj vojničkoj bandi, primljen je za učitelja crnogorske bande, a izabrani su do sada dvadeset crnogorskijeh momčadi, koje će on obučavati. Želimo ovoj u Crnoj Gori sa svijem novoj ustanovi što bolja uspjeha“.[15]

Međutim, sakupljanje budućih vojnih muzičara nije bio jednostavan zadatak, nasuprot tijelu od dvadesetak uglednih ličnosti Cetinja koje su činile Pjevačko društvo. Kako u jednom svom radu bilježi prof. Manja Radulović-Vulić, u Crnoj Gori se puška oduvijek više cijenila nego bavljenje muzikom[16], te je logično zaključitgi da je pred Šulcom bio zahtjevan posao.

Josip Holeček[17] u svojoj knjizi Za slobodu tako navodi da „Knez naloži glavarima, da pozovu mladiće iz svih okruga, da se dobrovoljno prijavljuju. Prođe izvesno vreme i niko se ne prijavi… To nije odvratilo kneza. On izašalje nekoliko perjanika po Crnoj Gori da nasilno vrbuju svirače… Perjanici se raziđoše, pa koga uhvatiše toga ne pustiše: morao je š njima da ide na Cetinje, gde mu je odsuđeno da… ga Šulc posveti u harmoniju tonova“.[18] Po ovom zapisu jasno zaključujemo da je ondašnja omladina imala manjak osnovnog znanja o muzici i njenoj upotrijebi u svakodnevnom životu, pogotovo jer je Crna Gora, iako na putu dostizanja normi životnog standarda koji su odavno ustanovljeni u drugim državama, bila je rob još uvijek prisutne patrijarhalne svijesti o segementima života nevezanim za vrijednosti koje taj sistem predstavlja. Svakako, potpomognuta velikom medijskom pažnjom i brojnim godišnjim manifestacijama na kojima je učestvovala, Vojna muzika je stekla ugled među cetinjanima ali je i Dvor rado upotrijebljavao njene zvuke za vrijeme svečanosti poput rođendana knjaževe porodice, njihovih imendana, zabava na Dvoru, Nove godine, pri povratku knjaza sa putovanja i prigodi koja se uvijek jako svečano obilježavala, a to je slava Đurđevdan.

Vojna muzika je često nastupala ispred Dvora, išla kroz grad a u navedenim prilikama svirali su crnogorske himne, popularne komade, marševe, polke, mazurke i pojedine kompozicije svog kapelnika Antona Šulca. Evo kako je list Crnogorac prenio vijest o prvom nastupu Vojne muzike povodom rođendana knjaza nasljednika: „I danas se slavi na Cetinju rođeni dan mladoga Našljednika… Varoš je bila sva lijepo osvijetljena, a nova vojnička banda naša, prvi put, svirala je pred knjaževijem dvorom. A danas istu uru… oglasila se pucnjava topova, poslije čega je vojnička banda svirala na pjaci… Poslije službe išlo se na čestitanje u dvor, za koje je vrijeme opet svirala vojnička banda pred dvorom“.[19] Gotovo svaku svečanost na kojoj je nastupala Vojna muzika je Crnogorac, kasnije Glas Crnogorca, prenosio u svojim štampanim redovima a nerijetko su bile dodavane i pohvalne riječi samog urednika lista.

Valja spomenuti da se momčad za svoj prvi nastup spremala gotovo godinu dana a instrumenti, kao i prateći materijali poput pultova, ferala i pedagoške literature, su se nabavljali iz Trsta.[20]

Hercegovački ustanak 1875. godine smanjio je aktivnosti ovog tijela a Velji rat (1876-1878) potpuno prekinuo rad Vojne muzike jer je poziv na oružje protiv Turaka zahtjevao angažovanje svih sposobnih muškaraca. Po objavi rata, veliki dio crnogorskih institucija prekinuo je svoj rad a ozbiljnosti situacije doprinosi činjenica da ni neđeljnik Glas Crnogorca nije izlazio od juna 1877. pa sve do kraja 1878. Ipak, poneseni entuzijazmom i ugledem koji su stekli svirajući u tijelu Vojne muzike, veliki broj crnogorskih mladića sa svojim instrumentom je pošao na ratište, na čelu sa Antonom Šulcom. Kako možemo pročitati u radu prof. Manje Radulović-Vulić, uloga muzike da podstiče elan pred borbu, nije uvijek bila poštovana jer su sami svirači često bacali instrumente i golim rukama otimali oružje od Turaka.[21] Iako je većina muzičara poginula ili zadobila teške povrede, 1877. hroničari bilježe da je knjaz Nikola I „uz zvuke Vojničke muzike svečano umarširao u oslobođeni Nikšić“.[22] Nakon prestanka ratnih dejstava na području Crne Gore prekinute aktivnosti u svim segmentima društvenog života su se postepeno vraćale u prijašnje stanje. Iako gotovo desetkovana po broju članova, sa uništenim ili oštećenim instrumentarijem,

Vojna muzika je po napisima Glasa Crnogorca tokom 1878. imala uobičajene aktivnosti, da bi sredinom 1879. potpuno prekinula svoje djelovanje na Cetinju. Iste godine Anton Šulc je napustio Crnu Goru. U odsustvu tijela Vojne muzike, protokolarne obaveze preuzima Pjevačko društvo a o većim praznicima na Dvoru, prema navodu Glasa Crnogorca, nastupa izvjesna „Regimentska muzika“ iz Kotora, očitom potrebom za uveličavanje samih događaja.[23] Teritorijanim proširenjem Crne Gore, priznanjem njene suverenosti na Berlinskom kongresu, protokolarne obaveze Dvora su postajale veće. Nakon decenije prekida, 1889. Vojna muzika obnovila je svoj rad, koju danas bilježimo pod imenom Druga crnogorska Vojna muzika.

Pod upravom Franja Vimera[24] 36 mladića sa Cetinja odlazi u Podgoricu kako bi počeli da se obučavaju za muzičare. Vjerovatno iz razloga nedostatka prostora rad na Cetinju, svoj rad su započeli u Podgorici, da bi se od 1891. ponovo vratili na Cetinje i uključili se u društveni život crnogorske prijestonice, ne samo kao dio crnogorskog protokola već i kao umjetničko tijelo, dajući svoj doprinos u kulturalizaciji i muzičkom obrazovanju omladine, na taj način šaljući u svijet sliku Crne Gore kao države koja prati trendove ondašnjih prijestonih gradova Evrope.

            Drama je bila omiljena forma crnogorskih stvaralaca pisane riječi. Ona je davala mogućnost iskazivanja, ne samo stvaralačkog impulsa nekog autora, već i iskonske potrebe da se stanje u društvu, iako već dobro poznato i ukorijenjeno u nacionalni identitet, nanovo prikaže i doživi. Nije slučajnost da je i inostranim autorima crnogorski arhetip borca za slobodu davao inspiraciju za scenska muzička ostvarenja, pa ćemo već u drugoj polovini XIX vijeka naići na zapis o izvođenju opere „Crnogorci“ (‘Les Montenegrins’) belgijskog kompozitora Limnandera[25] 1849. u Parizu,

„Černohorci“ Karela Bendla[26] 1881. u Pragu i opere „Militza“ italijanskog kompozitora Marka Ancoletija[27] (izvedene 1897) kao i mnoge druge. Dakle, slika Crne Gore se pronosila kroz Evropu i svijet zahvaljujući domaćim autorima srodnih tekstova.

 Kako je u vremenima kada nije bilo ratova na tlu Crne Gore živalj na Cetinju rado posjećivao tadašnje ‘besjede’ gdje su se uz učešće crnogorskih ratnika prepričavale razne dogodovštine (po nekim zapisima uz igranje i pjevanje), diletantska društva su imala priliku da svoje umijeće govora i glume prikažu i scenski. Cetinjska čitaonica igra veliku ulogu u pozorišnom životu, pa će se iz nje izroditi Dobrovoljno pozorišno društvo koje će 1884. u privatnoj kući Maša Vrbice na Cetinju izvesti „Balkansku caricu“, djelo knjaza Nikole I a iste godine i “tragediju u 5 čina sa pevanjem“ „Maksim Crnojević“, od dr. Laze Kostića.[28] Hroničar Zetskog doma na Cetinju Luka Milunović, skreće pažnju na Špira Ognjenovića koji se pored toga što je bio istaknuti muzičar u tadašnjoj Crnoj Gori, bavio i glumom pri Dobrovoljnom pozorišnom društvu. Uloge Dužda od Mletaka u tragediji „Maksim Crnojević“ ili likovi Ivan Bega Cnojevića i Đurđa Crnojevića u drami „Balkanska carica“ su mu donijele visoku reputaciju u umjetničkim krugovima na Cetinju. Svoj muzički trag u pozorišnom životu ostavio je komponujući plesne numere (među kojima i „Zetsko kolo“) za dramu „Balkanska carica“[29] i druge amaterske predstave održavane na Cetinju. Kako navodi prof. Manja Radulović-Vulić, Špiro Ognjenović kao daroviti stvaralac pokušao je da se sintezom teksta i muzike približi Njegošu komponujući „Posvetu“ za muški hor prema stihovima iz „Gorskog vijenca“ a zapaženi su i njegovi drugi horovi poput „Molitve“ i „Ustaj rajo“. U opusu posjeduje i jednu „Liturgiju“. Njegove kompozicije igračkog karaktera polke „Milena“, „Milka“ i „Milica“ često su izvođene u Zetskom domu i na Dvoru.

Iako bez sačuvanih materijalnih dokaza, trebalo bi spomenuti jedan interesantan scensko-muzički događaj na Cetinju održan 1872. ili 1873. Prema navodima istoričara Rista J. Dragićevića, u spomenutim godinama za vrijeme dok je na Cetinju boravio i stvarao kapelnik Anton Šulc, odigrala se opereta „Naše narodno uskrnuće“ prema tekstu Rista Milića[30]. Istoričar Risto J. Milić upućuje na zapis Josifa Holečeka u svom djelu „Za slobodu“ u kojem autor opisuje taj događaj, govoreći da se pozornica nalazila u zgradi za bolnicu, da je imala svoju scenografiju (inače prvu poznatu scenografiju u knjaževini Crnoj Gori) koju je izradio knjažev ljekar,

francuz Žan Baptist Fevrije a da se ova opereta odigrala sa „sprovodom muzike Antona Šulca“. Dakle, prvi primjer vokalno-instrumentalne forme na Cetinju, a Holeček bilježi da se „dade Cetinju uživanja, što je moralo biti jako kad se i danas o njemu može čuti glas gde se pripoveda. Partiture od obe operete potucale su se po svetu dok se ne uzgubiše po Trstu…“[31] Ipak, zapisa o ovom događaju u crnogorskoj periodici nemamo, jer početkom 1873. godine (15.II – 21.IV) nije ni izlazila, a u suprotnom, ovakav događaj sigurno ne bi ostao nezabilježen.

Od kraja osme decenije XIX vijeka i završetkom izgradnje Zetskog doma, muzički programi će postati značajan segment ove pozorišne kuće, crnogorska periodika pomno će pratiti svaki događaj a količina izvedenih programa (samostalno ili u sklopu nekog drugog događaja) uslovit će da se u crnogorskoj štampi započne sa segmentom muzičke kritike. U godinama koje slijede, Zetski dom će postati mjesto gdje će svoje umjetničke domete prikazivati spomenuta muzička udruženja ali i gostujući umjetnici, muzičari, koji su posjećivali Cetinje i Crnu Goru.

Ambijent Zetskog doma i njegova bitnost u životu svakog građanina Cetinja, davao je inspiraciju mladim naraštajima koji su muziku učili privatno ili su je imali kao predmet u nekoj od školskih ustanova.

Školsko njegovanje muzičke kulture kao i prvi oblici obrazovanja iz ove oblasti u najvećoj mjeri se vezuju za rad Đevojačkog instituta na Cetinju. Ova institucija osnovana je 1869. pod pokroviteljstvom

 ruske carice Marije Aleksandrovne a kao najugledniji zavod za školovanje ženske djece na južnoslavenskim prostorima, radio je do 1913. Nastavni plan i program rađen je prema praksi sličnih ustanova u Rusiji a prijemom kadrova iz svih balkanskih krajeva, kao i stvaranjem kontakta sa predavačima iz drugih evropskih zemalja, prvjenstveno slavenskih, doprinijeli su izgradnji visokog ugleda Đevojačkog instituta. Posebna pažnja pridavala se muzičkom obrazovanju pa nastavni planovi bilježe i predmet „notno pjevanje“, koje je bilo zastupljeno sa po dva časa neđeljno u svakoj od četiri godine. Važno je napomenuti da su se godine školovanja uvećavale dva puta, i to 1885/1886. na šest godina i od početka XX vijeka, na osam godina, što je značilo uvećavanje obima postojećih časova iz oblasti muzike ali i uvođenje novih muzičkih disciplina, pa je po produženju školovanja od 1886. predviđeno i fakultativno učenje instrumenata, te je nabavljen i prvi „glasovir“. Inače, do kraja svog rada, Đevojački institut je posjedovao čak osam klavira.[32] U Institutu je posebno njegovano horsko pjevanje pa su štićenice bile veoma aktivno angažovane u mnogim protokolarnim događajima posjete najviših zvaničnika Cetinju i Crnoj Gori a u vrijeme nedjeljne službe u crkvici Instituta, povodom značajnih crkvenih praznika, obilježavanja rođendana članova ruske carske porodice ili opijela mrtvima, hor učenica je izvodio cjelokupni pjevani repertoar.[33] Crkvenim službama, pripremanim priredbama koje su bile ispunjene muzičkim numerama gotovo uvijek su bili prisutni članovi knjaževe porodice i ugledni građani a sam crnogorski suveren je često prisustvovao godišnjim ispitima učenica Instituta o čemu svjedoči i jedan članak iz Glasa Crnogorca koji pored tabelarnog prikaza predmeta, među kojima i „pjevanje“, kazuje da je „njegovo Visočanstvo prisustvovalo pri aktu svečanog zaključenja školske godine, pri čem su učenice razne komade pjevale i deklamovale na potpuno zadovoljstvo Njegovog Visočanstva i prisutnijeh slušalaca. Poslije blagodarenja… razdavana su učenicama svjedočanstva a po tome puštene su iste svojijem domovima“.[34] Prvi učitelj pjevanja je bio Božo Novaković (profesor Bogoslovije) a zatim Anton Šulc, Špiro Ognjenović, Olga Deprejs, Robert Tolinger, Franjo Vimer, Ida Hofman i drugi. Pod Robertom Tolingerom ovaj hor je po riječima Glasa Crnogorca postizao „zadivljujuće uspjehe“ a u posljednjim godinama rada (posebno zbog produžetka školovanja sa šest na osam godina), Institut je imao tri horska tijela: crkovni, mlađi dvoglasni i stariji četvoroglasni.[35] Uzmahom koncertnog života na Cetinju u devedesetim godinama XIX vijeka, šticenice Instituta su imale prilike da čuju gotova sva muzička ostvarenja ondašnjih muzičara koji su djelovali na Cetinju, da same budu učesnice muzičkih događaja u Zetskom domu ali i da ekskluzivno čuju pojedine umjetnike u „paradnoj“ sali Đevojačkog instituta.

I u nastavnom planu Cetinjske bogoslovije (osnovane 1869), crkovno pjevanje je bilo zastupljeno sa po pet časova u svakom od tri razreda. Nakon desetogodišnjeg prekida rada (1876-1887), preimenovana kao Bogoslovsko-učiteljska škola, u nastavnim planovima je  crkovno pojanje zatupljeno sa po pet časova a „notalno pojanje“ sa po tri časa u prve dvije godine a sa po dva časa u trećoj godini.[36]

U cetinjskoj Gimnaziji (osnovanoj 1880), predmet pjevanja javlja se tek od školske 1890/1891 a sve zbog oskudice nastavnog kadra, što je istovjetni razlog kašnjenja u implementaciji ovog predmeta u nastavne planove ostalih gimnazija osnivanih po Crnoj Gori početkom XX vjeka.

Pedagoška djelatnost bila je intenzivno prisutna i na crnogorskom Dvoru. Težnje knjaza Nikole I da se izjednači sa drugim dvorovima na evropskom kontinentu, ogledale su se i u pridavanju važnosti muzičkog obrazovanja za članove njegove porodice.

Robert Tolinger[37] je zbog svog djelovanja na polju muzike na Cetinju, posebno cijenjen na Dvoru, gdje mu je povjereno obrazovanje knjaževe djece, knjaza Mirka I, knjaginjice Jelene, prijestolonasljednika Danilo i knjaginjice Ane. Kći knjaza Nikole I, knjaginjica Zorka, prema svjedočenju ondašnje štampe imala je lijep glas i gajila je ljubav prema pjevanju i nerijetko nastupala sa knjaginjicom Olgom, kćerkom prijestolonasljednika Danila, na besjedama u Dvoru a ponekad bi bila praćena od strane nekog iz diplomatskih krugova. Knjaginjica Olga je darivala Zetskom domu i „jedan lijep glasovir“[38]. Ipak, knjaz Mirko I će najtrajnije ostati privržen muzici i iza sebe će ostaviti zapažene nastupe na Dvoru, prijethodno savladavši sviranje na klaviru i violini a njegove nastupe pomno je pratila i ondašnja štampa. Kao poštovalac umjetnosti, pomagao je muzičku djelatnost na Cetinju, Podgorici i Nikšiću, prevashodno podstičući razvoj muzičkog amaterizma na Cetinju a posebno se ističe njegovo pokroviteljstvo Zetskog doma, koje će doprinijeti realizaciji uspješnih programa u vidu gostovanja inostranih solista i ansambala.[39] Zahvaljujući Robertu Tolingeru, mladi knjaz je savladao tehniku komponovanja, orkestracije i aranžiranja ali je istovremeno imao priliku da putuje Evropom i sam prisustvuje muzičkim zbovanjima u više evropskih gradova a posjedovao je i veoma bogatu dvorsku biblioteku.

Crnogorska štampa redovno izvještava o njegovim novim muzičkim ostvarenjima a interesantno je da i štampa iz okruženja, poput časopisa Bosanska vila bila zainteresovana za njegovo stvaralaštvo, pa iz jednog broja saznajemo da je „knjažević crnogorski Mirko sastavio muziku za dramu njegovog oca Balkansku caricu“.[40] Podaci kao ovaj nas uvjeravaju u postojanje bogatog i nadasve složenog opusa mladog kompozitora ali ne postoje i notni zapisi koji to potkrijepljuju. Među evidentiranim kompozicijama knjaza Mirka I su solo pjesme „Na Liparu“, „Izgubljena sreća“, „Moja tuga“, „Jošte juče“ i „Molitva“. Od klavirskih kompozicija ističu se „Mali proljećni cvijet“, „Uspomena na Rim“ i „Ferdinand marš“. Za posljednje dvije kompozicije raspisao je i orkestarske aranžmane. Da su njegova djela distribuirana tržištima u Evropi, svjedoče korice sačuvanih litografija gdje se navodi edicija ‘C. Schmidl & Co‘ Leipzig a da je distribuirano i dalje u svijetu, svjedoče i sljedeće naznake na koricama: Trieste: “С. Schmidl & Со“; Pour la Russie: “Р. Nelder”, Riga; Pour la France: “Мах Eschig”, Paris; for England “Breitkopf & Hartel”, London. Copyright 1912 by “Cuchmidl & Co”.

           Olovna slova Njegoševe štamparije koja je knjaz crnogorski Danilo pretočio u bojevu municiju nijesu zauvijek izgubljena. Zahvaljujući istorijskim okolnostima i neprekidnim procesima koji su imali uticaja na naše geografsko područje, uspostavljene društvene vrijednosti za vrijeme Petra I i Petra II Petrovića imale su uporište u tadašnjim kulturnim krugovima. Udruženje ljubitelja umjetnosti i pisane riječi sabrani u Cetinjskoj čitaonici pri njenom osnivanju poslali su snažan impuls budućim naraštajima da se posvete obrazovanju i izgradnji ličnosti. Muzička sekcija ove ustanove Dobrovoljno pjevačko društvo a kasnije i Prva i Druga crnogorska Vojna Muzika davali su mogućnost crnogorskoj omladini da započnu prvo muzičko obrazovanje na tlu Crne Gore a mogućnosti koje je pružao protokol crnogorskog Dvora slale su našu sliku u svijet kao države koja po svemu liči na razvijene zemlje. Bogatstvom našeg muzičkog folklora koji je svojim specifikumom oduvijek privlačio pažnju izvanjaca, dolaskom muzičara sa strane, on je svoje mjesto našao i u kompozitorskom opusu te je trajno ostao zabilježen u notnom tekstu i time predstavljao Crnu Goru koja je počela da izgrađuje sopstveni muzički identitet. U izgradnji našeg identiteta učestvovale su i prosvejtne ustanove Đevojački institut, Cetinjska bogoslovija i Gimnazija koje su školovanjem omladine doprinijele osposobljavanju budućeg nastavnog kadra koji će nastaviti misiju oplemenjivanja muzičkog života Cetinja. Nemjerljiv doprinos percepciji muzičkog života našeg prostora pripada i štampi koja je izlazila na Cetinju – Crnogorcu i Glasu Crnogorca, ali i drugim jedinicama serijskih publikacija, kao što su Crnogorka ili Prosvjeta, čiji su stupci bodrili svaki pokret u muzičkom životu tadašnjeg Cetinja, nerijetko prenoseći srodne događaje iz okolnih ali i udaljenih zemalja i promovišući svaki stvaralački poduhvat nekog od domaćih kompozitora, na taj način gradeći neiscrpnu bazu podataka o onovremenom načinu života i namećući se kao neizbježno štivo pri svakom ozbiljnom istraživanju naše muzičke prošlosti. 

---

[1] Danas pod nazivom Teato Lirico Giuseppe Verdi. Zbog austrijske okupacije, Trst do 1918. nije pripadao Italiji, te je ova posjeta Petra II Petrovića bila Austriji.

[2] Giacomo Meyerbeer (1791-1864) – “Robert le diable“. Opera je premijerno izvedena 1831. u Parizu.

[3] Petar II Petrović Njegoš, Pjesme, Oktoih, Podgorica 2001, str. 184

[4] Adolphe Charles Adam (1803-1856) – “Giselle, ou Les Willis“. Balet je premijerno izveden 1841. u Parizu.

[5] Nathalie Fitzjames (1809-?), francuska plesačica. Plesala u Pariskoj operi 1832-46. Sa sestrom Louise Fitzjames gradila bogatu karijeru u Francuskoj, Italiji i Americi.

[6] Dr Dušan J. Martinović, Cetinjska čitaonica-Gradska biblioteka Njegoš (1868-1940), Rujno, Užice, 1998, str.49

[7] Crnogorac, Neđeljni politički list. Izašao 23. januara 1871. Nakon 102 broja, 15. februara 1873. list je iz političkih razloga prestao da izlazi pod ovim imenom. Nasljedio ga je Glas Crnogorca.

[8] Glas Crnogorca, Neđeljni list za politiku i književnost. Od 21. aprila 1873. do 18. juna 1922. izlazio kao nastavak lista Crnogorac.

[9] Crnogorac, Cetinje, I/1871, br.41, 6.IX, str.163

[10] Crnogorac, Cetinje, I/1871, br.46, 11.XII, str. 174

[11] Dr Dušan J. Martinović, Cetinjska čitaonica-Gradska biblioteka Njegoš (1868-1940), Rujno, Užice, 1998, str.57

[12] Jovan Pavlović (1843-1892). Došao na Cetinje oktobra 1878. na poziv knjaza Nikole I gdje je obavljao najodgovornije državne i društvene funkcije u prosvjetnom i kulturnom životu Crne Gore, među kojima se ističu mjesto ministra prosvjete u upravitelja crkvenih poslova, direktora Cetinjske gimnazije i uredništvo u Glasu Crnogorca, književnog časopisa Crnogorka i prosvjetno-pedagoškog časopisa Prosvjeta.

[13] Glas Crnogorca, Cetinje, VIII/1879, br.10, 24.III, str.20

[14] Špiro Ognjenović (1842-1914). Nije bio školovan muzičar ali je dao značajan doprinos crnogorskoj muzičkoj kulturi. Djelovao kao dirigent, organizator muzičkog života  i kompozitor. Obavljao je i funkciju sekretara finansija u vladi knjaževine Crne Gore.

[15] Crnogorac, Cetinje, I/1871, br.46, 11.XII

[16] Manja Radulović-Vulić, Muzička emancipacija Cetinja u vrijeme 

Nikole I Petrovića Njegoša, Dinastija Petrović-Njegoš, zbornik

 radova sa naučnog skupa, knj. 60, tom 2, Crnogorska akademija

nauka i umjetnosti 2002, str. 529

[17] Josef Holeček (1853-1929). Češki pisac, novinar i prevodilac, član pokreta realizma i ruralizma. Veliki dio života proveo na južnoslavenskim prostorima, bilježeći svakodnevni život naroda i njihovih običaja, time pokazujući interes za književnost, umjetnost i istoriju. U Crnoj Gori boravio u više navrata, a prema svom viđenju napisao nekoliko djela inspirisanih crnogorskim načinom života, među kojima Crna Gora, Crna Gora u mirnodopskom razdoblju, Skice crnogorskog heroizma.

[18] Josif Holeček, Za slobodu, slike i crte iz crnogorskih i hercegovačkih bojeva protiv Turaka, knjiga II, Novi Sad, 1881, str. 34-35

[19] Crnogorac, Cetinje, II/1872, br.24, 17.VI

[20] Detaljnije, Risto Dragićević, „Crnogorska vojna muzika

(1871-1916)“, Starine Crne Gore: godišnjak Zavoda za zaštitu 

spomenika kulture Crne Gore, V, Cetinje, 1975, str. 45

[21] Manja Radulović-Vulić, Muzička emancipacija Cetinja u vrijeme Nikole I Petrovića Njegoša, Dinastija Petrović-Njegoš, zbornik radova sa naučnog skupa, knj. 60, tom 2, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 2002, str. 530

[22] Ibid.

[23] Vidi, Crnogorac, Cetinje, X/1881, br.1, 3.I; br.2, 10.I

[24] Franjo (František) Vimer (1856-1935). Kompozitor, u Crnoj Gori u glavnom stvarao za potrebe Vojne muzike. Bavio se i pedagoškim radom a doprinio je i tome da se jedan broj crnogorskih muzičara, među kojima Jovan Milošević i Aleksa Ivanović, školuje u Pragu.

[25] Armand Marie Ghislain Limnander de Nieuwenhove (1814-1892). Belgijski kompozitor. Stvarao u Parizu. Autor je nekoliko opera i opereta, od kojih se izdvajaju Les Montenegrins (1849), Le Maitre-chanteur (1853), Yvone (1859).  

[26] Karel (Karl) Bendl (1838-1897). Česki kompozitor, orguljaš i dirigent. Iza sebe ostavio bogat opus instrumentalnih i vokalno-instrumentalnih djela. Od opera se ističu Černohorci, Lejla, Carovni Hvet i Gina.

[27] Marco Anzoletti (1866-1929). Italijanski violinista, kompozitor i pjesnik. Stvarao u Milanu i Veneciji. Njegov opus obuhvataju kompozicije različitih žanrova, od manjih formi do vokalno.instrumentalnih dijela. Pisao je i rasprave o kamernoj muzici u Italiji.

[28] Luka Milunović, Pozorište Zetski dom 1884-1896, IVPE, Cetinje, 2006, str. 77

[29] Ovaj notni zapis, kao ni drugi muzički zapisi nazvani „muzičke dramatičke scene“ inkorporirane u dramama izvođenim od strane amaterske sekcije Gimnazije na Cetinju, gdje je Ognjenović i sam glumio, na žalost nijesu sačuvani. Detaljnije, Manja Radulović-Vulić, Muzička emancipacija Cetinja u vrijeme Nikole I Petrovića Njegoša, Dinastija Petrović-Njegoš, zbornik radova sa naučnog skupa, knj. 60, tom 2, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 2002

[30] Pjesma „Naše narodno uskrsnuće“ je prvi put objavljena u crnogorskom Godišnjaku Orlić za 1871. godinu a kako u nekoliko nacvata navodi neđeljnik Crnogorac, kao horska kompozicija često je bila na repertoaru pjevačkog društva „Jedinstvo“ iz Kotora.

[31] Josif Holeček, Za slobodu, slike i crte iz crnogorskih i hercegovačkih bojeva protiv turaka, knjiga II, Novi Sad, 1881, str. 34-35

[32] Manja Radulović-Vulić, Muzička emancipacija Cetinja u vrijeme Nikole I Petrovića Njegoša, Dinastija Petrović-Njegoš, zbornik radova sa naučnog skupa, knj. 60, tom 2, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 2002, str. 530

[33] Pavel Apolonovič Rovinski, Djevojački institut carice Marije na Cetinju, priredila prevela i uvodnu studiju napisala Marina Martinović, Cetinje, 2000, str. 122

[34] Glas Crnogorca, Cetinje, X/1881, br.22, 31.V

[35] Manja Radulović-Vulić, Muzička emancipacija Cetinja u vrijeme Nikole I Petrovića Njegoša, Dinastija Petrović-Njegoš, zbornik radova sa naučnog skupa, knj. 60, tom 2, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 2002, str. 530

[36] Detaljnije, o. Pavle Kondić, Cetinjska bogoslovija 1863-1945, Bogoslovija Sv. Petra Cetinjskog, Cetinje, 2005

[37] Robert Tolinger (1859-1911). Češki kompozitor, čelista, klavirista, dirigent i pedagog. Boravio u Crnoj Gori od 1890 do 1897. Radio kao pedagog u Đevojačkom institutu a za vrijeme boravka u Crnoj Gori stvorio bogat opus kompozicija koje su rado izvođene u raznim prigodama, a među njima se izdvajaju klavirski ciklus „Sa Lovćena“, razne horske kompozicije i prerada crnogorske himne „Ubavoj nam Crnoj Gori“ za mješoviti hor uz pratnju klavira četvororučno.

[38] Glas Crnogorca, Cetinje, XVIII/1881, br.26, 23.VII

[39] Manja Radulović-Vulić, Muzička emancipacija Cetinja u vrijeme Nikole I Petrovića Njegoša, Dinastija Petrović-Njegoš, zbornik radova sa naučnog skupa, knj. 60, tom 2, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 2002, str. 536

[40] Bosanska vila, X/1896, 15.VII