Cetinje :: Moj grad

Mladenu Lomparu uručena nagrada “Aleksandar Leso Ivanović”

Posted on 03. Aug, 2010 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Kultura

– Cetinje, Vladin dom, četvrtak 29. jul 2010. u 19h –

 Otvoreni kulturni forum je nakon 23 godine obnovio  književnu nagradu “Aleksandar Leso Ivanović“. Nagrada se jednom godišnje dodjeljuje za najbolju knjigu poezije pisaca koji imaju prebivalište u Crnoj Gori i autora koji stvaraju na crnogorskom jeziku u inostranstvu. Na ovaj način Otvoreni kulturni forum teži da se oduži pjesničkom djelu Lesa Ivanovića i da doprinese kulturnoj revitalizaciji Prijestonice, koja bi ponovo trebala imati važno mjesto na crnogorskoj i regionalnoj kulturnoj mapi, što Cetinju svakako pripada kao gradu u kome je štampana prva knjiga u Južnih Slovena i u kome su živjeli i stvarali Petar I , Njegoš, Lubarda, Dado Đurić, Danilo Kiš …

Ovom nagradom želi se podstaći i savremeno književno stvaralaštvo u Crnoj Gori i na crnogorskom jeziku. Smatramo da je  crnogorskoj literaturi nedostajala nagrada ovakvog karaktera, koja će prvenstveno afirmisati djela crnogorskih stvaralaca, rekla je Bojana Knežević, moderator večeri.

–         U prvom dijelu programa priređen je omaž Aleksandru Lesu Ivanoviću. Ovim svečanim povodom OKF je objavio knjigu sabranih pjesama Lesa Ivanovića „Jutra jugova“ koju je priredio Pavle Goranović.

JUTRA JUGOVA

 

 Skriše se u oku modri bregovi,

skuči se vidik u krug najuži;

cestama kruže lišća zbjegovi

i navriješe kiše – zajuži.

 

Pogledaš – puti lišćem zasuti.

U sjetnu želju misli potonu:

svi srcu dragi blizu da su ti

kao da čekaš uru potonju.

 

Slomi te neka tuga prastara

što je i predak ćutke tugova

uz mukli zveket starih lastara

u davna neka jutra jugova.

–         Pavle Goranović o knjizi „Jutra jugova“

Leso Ivanović, pjesnik okamenjene tuge

Tempere pozne cetinjske jeseni

Osobeni crnogorski lirik nije nigdje odlazio iz Cetinja. Jer to je mjesto jedno od onih koja su vjenčana s duhovnošću i poezijom. Svojim mirisima i pejzažima, nekim mističnim ambijentom… Ima gradova koji su jednostavno takvi, pjesnički, a da to ne moramo ni objašnjavati

…  svako nosi sobom svoju jesen

Nekad su, ili to pamtimo tek kao legendu, pjesnici odlazili u neka skrovita, tajna mjesta, ne bi li pronašli idealne ambijente za stvaranje, ne bi li u tišini pretočili snove i svojim stihovima našli siguran dom. Sve je manje takvih bogomdanih mjesta za življenje poezije i sve je manje pjesnika koji traže ta zanemarena mjesta. Nekad je valjda bilo tako. Rilke je, recimo, u starom zamku u Devinu (Duino) pokraj Trsta ispisivao svjetski čuvene elegije… A mi, čitaoci, obično se ne bismo sjećali ni povoda kojima su pjesnici u ta misteriozna mjesta odlazili, već samo njihovih drevnih imena i pjesama.

Aleksandar Leso Ivanović, osobeni crnogorski lirik nije nigdje odlazio iz Cetinja. Jer to je mjesto jedno od onih koja su vjenčana s duhovnošću i poezijom. Svojim mirisima i pejzažima, nekim mističnim ambijentom… Ima gradova koji su jednostavno takvi, pjesnički, a da to ne moramo ni objašnjavati. Da li danas samo u sjećanjima takva mjesta postoje, ta mjesta namijenjena poeziji i dobrovoljnom izgnanstvu?

S druge strane, veliki grčki pjesnik Kostas Palama autor knjiga „Grad i samoća” i „Nepomični život” (kao da se i Lesove knjige mogu baš tako nasloviti) nije volio da putuje. Hroničari bilježe da je Palama bezmalo čitav vijek proveo u svojoj radnoj sobi, i samo se jednom, silom prilika – zbog rušenja kuće u kojoj je živio – morao seliti. Tako je i Leso Ivanović sudbinski vezan za svoje Cetinje. Ono je za njega bilo izbor i usud, nerazjašnjena tuga i ljepota, nezamjenljivo kućište u polju… Kao čovjek i kao pjesnik, on je izrastao iz tog po svemu osobenog podneblja.

On jeste iznikao iz tog magičnog i iskonski sjetnog prostora, ali je preciznije reći da je srođen sa njim. Nema Lesa, ni Lesove poezije bez Cetinja, onog otmjenog, jesenjeg, ranjivog; bez one gluve tišine cetinjske, koja pobuđuje osjećaje ponosa, tjeskobe i zatočenosti. Kao što nema ni Cetinja bez Lesa, bez misli o njegovom trajanju, o njegovoj magnetskoj utemeljenosti u taj svijet okamenjene tuge. Lesovim pjesništvom gospodare elegični tonovi sa muzikom ili mirisom cetinjskih kiša, onih običnih umrtvljenih dana u kojima se naoko ništa ne dešava, a ustvari se odvija život mjesta u njegovoj već odigranoj stoljetnoj suštini.

Lesova su hodočašća – cetinjske ulice i kavane, stare niske kuće i uređeni parkovi, skromni gradski domovi u kojima se kao po kakvom zakonomjernom redosljedu smjenjuju graja i tišina… To je ona rastužena astmosfera nekog predvečerja u kome, kao u Kvazimodovoj poeziji, žene u crnim marama sjede ispred kuća, pognute na škanjevima, dok muškarci kartaju i pričaju o porodičnim stablima i junaštvu. Znao je Leso Ivanović da je među takva znamenja i njegov pjesnički život uvršten.

Sam pjesnik bio je satkan tako što je svoj izbor učinio prirodnim, što je odabrao – ne da bude na književnoj sceni, nego u srži samog pjesništva. Zato njegovi stihovi i danas žive, traju načinom njihovog nastanka, bolno i tiho. Bio je mirni sanjar, sa trajnim žigom potištenosti. Prepušten usamljeničkim vizijama i već skrojenoj matici života. Slikao je život u mimogredu. Obuzimao ga je osjećaj strijepnje za sve; to je bila njegova „obavezna pratnja“, kao nekakav veliki, nikad raspakovani porodični kofer što godinama lovi poglede sa vrha već satrulog ormara.

Bez povišenog tona, pomiren sa svijetom, Leso je pjevao o takozvanom običnom čovjeku, koji se sa svojom mukom i naslijeđenom patnjom neprestano nalazi u središtu njegovog poetskog interesovanja i samog postojanja. Njegova poezija donijela je plemenite i ljudske poruke, dah potmule nostalgije i snažan emotivni ulog, do danas nedostignut u crnogorskoj lirici.

U Ivanovićevim pjesmama iskazana je svijest da muka bivstvovanja počinje samim rođenjem. Trajno neprilagođen, bez utjehe, sumornih kazivanja, skrhan od misli o prolaznosti i potresnom zebnjom o sudbini potomstva, i na određeni način, o sudbini svih ljudi. Poezija u smiraju, uzgredni govor iz sjene, iz tišine – to su iskaznice Lesove poetike. U njoj se ogledaju trošni životi, sa znakovima jednog nestalog vremena.

Čežnja za jednostavnim rimama zapravo je prizivanje jednostavnog čovjeka i jednog svakidašnjeg svijeta, za kakvim je ta istančana duša vapila. Krasila ga je neka otmjena tuga, kao prirodna duhovna pozicija, kao lična karta po kojoj su ga prepoznavali savremenici i po kojoj ga znaju sljedbenici.

Život Aleksandra Ivanovića i njegovo djelo tako čine jednu cjelinu, rijetko viđenu u crnogorskoj književnosti. Tvorac nezaboravne pjesme „Kari Šabanovi” svaki je svoj stih morao doživjeti, tačnije odbolovati.

„I u životu i u literaturi ostao je do kraja dosljedan – dostojanstvu riječi i dostojanstvu tuge” – s pravom tvrdi Milorad Stojović i precizno registruje da je Ivanović objavljivao tek dvije pjesme godišnje, te da je zbog poznate skromnosti tek dva puta izašao pred svoje čitaoce. Ovi podaci idu u prilog tvrdnji o iščezlom kovu stvaralaca (i ljudi) kojima je pripadao Leso Ivanović.

Njegovi stihovi odaju strpljiv rad, no i rijetko upuštanje u drugačije, možda izazovnije teme na koje je svojim darom zasigurno mogao odgovoriti. Kako to objasniti do dubokom sviješću da je bio pozvan ili rođen za ogledanje u zavičajnim motivima. Kao što ni pjesnik iz svoga mjesta nije odlazio, tako ni njegova poezija nije napuštala polja iskušenog. Nema tu opterećujućih tlapnji i literarnih eksperimenata: sve je smješteno u okvir između nekoliko ulica i drvoreda, kavana i skučenih soba… Ali, zar nije to čitav jedan svijet?! Leso nije putovao, ali je odlično znao kako daljine mogu da mame. Jer „…zavičaj je daljina najbolnija”. Nije pisao o onom što sam nije proživio. Taj postupak svjedoči o – neko bi rekao staromodnom – ali u srži vrlo odgovornom odnosu prema pjesmi.

Pauze u objavljivanju upućuju na pjesnikov pedantan i strpljiv pristup tekstu, ali i određenu nesigurnost, odnosno sumnju u mogućnosti poezije. Rjeđe od stvaralačkih impulsa, Lesa su pohodile te ugasle nade, uporni i teški melanholični dodiri svijeta u kojem je živio. Iz takvog se ambijenta, istini za volju, češće rađa rezignacija, nego volja za stvaranjem. Leso je, nažalost ostao na pola puta između sjete i kreacije… Može se reći da, koliko god da je ova poezija proistekla iz ovog podneblja, ista ga je sredina u stvaralaštvu vjerovatno dijelom i sputavala. No, Ivanović će biti upamćen kao dostojanstveni lirik koji je poštovao poeziju, poštujući ljude prije svega, i drvo i travku, i pahulju i more… I rijeka i zvijezde usamljeni su u ovim rimama; njima je zavladala preosjetljivost u kojoj se i zidu obraćao kao živom stvoru. Ove strofe pisao je izrazito bolećiv čovjek, osuđen na neshvaćenost, onaj kome je svaka smrt po jedna propast svijeta. I kome su svi ljudi braća, kao u Tina Ujevića. Utisnula se duboko u njegovu dušu saosjećajnost sa patnjama drugih ljudi, nesebičnost i ljudskost. Takav je senzibilitet usmjerio ovu poeziju.

Poznati italijanski pjesnik, Tršćanin Umberto Saba izgovara: „Pjesnicima ostaje da pišu poštenu poeziju”. Kako samo ta rečenica pristoji Lesu Ivanoviću i njegovom poimanju pjesništva…

Drumovanja u mjestu

Ispisivao je poruke onim daljinama koje svakodnevno gledamo. Bila su to mučna drumovanja u mjestu. Trajno zagledan u te daljine, na svoj način je očuvao suštinu poetske riječi. Rijetko objavljivanje svjedoči koliko o ranom sazrijevanju, toliko i o saznanju da je odabrao – kako on kaže pogrešni, a svakako teži životni put. Autobiografska bilješka, štampana kao predgovor knjizi „Stihovi” svjedoči da je bio duboko svjestan (svakako mnogo više nego što je to iskazivao) suštine književnog angažmana i nemogućnosti da se do kraja posveti poeziji.

Samonikli izdanak naše literature

U ovo vrijeme koje ne treba pjesnike, kada niko ne treba poeziju osim vječnosti, sa sigurnošću se može reći da je Leso Ivanović jedinstvena figura crnogorske poezije. Samonikli izdanak naše literature. U galami i gromoglasju, najčešće bezrazložnom, u glorifikaciji i samodopadljivosti, on je ostao istrajan u skromnom, da ne kažemo – gotovo stidljivom – tkanju stihova, i to onom i tada zaboravljenom „pređom sna i sjete”. I upravo su te karakteristike bile potrebne crnogorskoj poeziji. Nije Leso Ivanović mario za slavu i galamu, buku kojoj su pjesnici često skloni. Ostao je uzaludno bezazlen, brižno popisujući pojave koje svi vidimo i koje sve nas na neke različite načine tište.

Rime stvorene manirom slikara

U tugu odjevene misli pišu po unutrašnjem ogledalu, sa bodljama unutra okrenutim. To su i danas stvarne slike, tužna pohvala Cetinju, urušenom i iščezlom, Cetinju pritvorenih škura i vlage sakupljene u starim trošnim zidovima i dušama umirućih. Cetinju naših odbjeglih sjećanja

Vizuelnosti je puna njegova poezija – sjajno primjećuje Mladen Lompar, pišući o likovnosti stihova Aleksandra Ivanovića. Leso je svoje rime bar djelimično stvarao manirom slikara. Možemo samo da zamišljamo kako bi izgledale njegove slike – mahom bi to valjda bili jesenji pejzaži i portreti zamišljenih i tužnih, nepomičnih, u nekom davnom trenu zastalih, znanih i neznanih lica. Možda bi te nikad stvorene slike ličile upravo na dirljivo djelo „Jutro jugovo” uglednog crnogorskog slikara Gojka Berkuljana, koji je uspješno i očito sa istim senzibilitetom preveo Lesove tuge. U dodiru sa neizbježnim stihom, sa slomljenim oknom, kao da se i pjesnik, i slikar, i čitalac, u istom trenu pitaju .. da li to vidim i sebe sama?

Kada smo već kod stvaralačke koincidencije, napomenimo tek da su neke od ovih pjesama pisane u ono doba kada je na Cetinju živio „kandidat za očajnika, ali još ne i pisac” – Danilo Kiš, pri tome još i nesuđeni slikar.

Prva rečenica Kišovih Ranih jada, kao da je preuzeta iz nekog oktobarskog cetinjskog pejzaža: S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže.

A u poeziji Lesa Ivanovića, cetinjski vjetar napada prsimice na bajonete oštrih, golih grana.

Kakva je to potvrda istovremenosti pjesme i osjećaja, rečenice i stiha, kakva harmonija vjetrova, možda jednog istog davnog vjetra. Kakva istodobnost tog nadahnjujućeg vjetra koji dodiruje lica dvojice tužnih, vitkih i visokih Cetinjana, slične gospodstvenosti… Možda se sve to dešava u istoj ulici, pod granama već ogoljenim, dok se njihovi bezazleni i zamišljeni koraci, bliskih misli, potpisuju po istom, svelom lišću…

Postoji u Lesovoj poeziji neki lako prihvatljiv, a opet čudan sklad koji čine vjetar, munja, kiša, pa magla siva… Taj ton postoji i u onim pjesmama u kojima se ove riječi ni ne pominju. Te kiše još i danas udaraju po krovovima od zarđalih lastara. U ovim pjesmama, u tom životu rastuženom, kao da je svaki dan jesenji, kao da je svako doba jesen, jer jesen najbolje objašnjava trulež i jecaj, krhotine sjećanja… Uostalom, svako nosi sobom svoju jesen.

Jesen čak objedinjuje datume rođenja i smrti cetinjskog lirika.

Jesenje tempere koristile su Aleksandru Ivanoviću, takođe nesuđenom slikaru (!), u oslikavanju običnih života cetinjskih, ljudi – sjenki koje i dan-danas vidimo kako lelujaju gradom, među oboljelim lipama, između rijetkih sjećanja i pokislih, ali redovno štampanih, osmrtnica…

U tugu odjevene misli pišu po unutrašnjem ogledalu, sa bodljama unutra okrenutim. To su i danas stvarne slike, tužna pohvala Cetinju, urušenom i iščezlom, Cetinju pritvorenih škura i vlage sakupljene u starim trošnim zidovima i dušama umirućih. Cetinju naših odbjeglih sjećanja.

Kad se čita, a tek kad se piše o poeziji Lesa Ivanovića, prevladava opsjednutost tom neprolaznom bajkom o kišnom danu. I onda lako … u sjetnu želju misli potonu…

Sa malim brojem pjesama, Leso Ivanović je ipak obezbijedio trajno mjesto u crnogorskoj književnosti. Tako, recimo, majstorstvo versifikacije u „Žalbi mrtvom drugu” i još pojedinim pjesmama do danas je neprevaziđeno. Kao što je lirski nedostižno ono vrijeme iz antologijske pjesme „Jutra jugova”.

Testamentarno „Pismo prijatelju”, predstavlja i određeni epilog životne i literarne ispovijesti Aleksandra Ivanovića. Svaku je pjesmu Leso pisao kao da je posljednja. Svaka je pjesma – rekvijem. Sebi, gradu, prijateljstvu, prirodi…Testamentarna je i trajno opominjuća jedna od njegovih najpoznatijih pjesma „Ljudi –sjenke”.

Leso je odabrao sjetu i ona je njega odabrala. To je ona tuga koja se ne liječi, rane su to koje se ne vidaju. Zato Leso Ivanović pripada bratstvu posljednjih pjesnika. Svaka je njegova pjesma u suštini autobiografska, a svaka patnja istinski pjesnička. I svaki je glas elegija.

I u svom vremenu, Leso Ivanović je, rekli bismo, bio čovjek za neka druga vremena. Pjesnik je u svojim nenametljivim strofama imao osjećaj za pravu mjeru u jednom za poeziju nenaklonjenom vremenu, mada danas vidimo i to da su sva manje ili više vremena takva.

Možda nije Lesovo djelo stvorilo mnogo sljedbenika, ali duh njegove poezije stanuje u istinskim odrazima Cetinja, kod svih pjesnika koji su makar stih napisali o tom gradu, i kod onih koji stihove ne pišu, već ih odžive. Ti nenamjerni uticaji prisutni su u stihovima, baš kao što su i mnoge pjesme ostale trajno u pamćenju i bilješkama čitalaca. Manje je poznato da je par Lesovih pjesama, u džepu skladno skrojenog tamnog odijela, po svjedočenju Božidara Ivanovića, sa pjesnikom otišlo pod cetinjsku zemlju.

„Čovjek samoće je biće koje se povinuje dubokim zakonitostima života” – piše pjesnik s početka ove priče, Rajner Marija Rilke. Tu je definiciju u potpunosti razumio Leso Ivanović, usamljenik koji je, očigledno, volio prijateljevanje i posebnim načinom – sam život. Stoga su njegova poštena zavještanja ustvari obraćanja srodnim ljudima, tim „ćutljivim patnicima”.

I kada se, čitaoče, sjetiš Lesovih pjesama, budi siguran da se to prisjećaš i samoga sebe u nekom veoma dalekom, ali po ambijentu sna i sjete prilično bliskom vremenu. Ne trudi se da saznaš u kojem si to gradu, jer rodno mjesto tog pjesničkog osjećaja, sigurno je – Cetinje.

Unutrašnja strana usamljenosti

Aleksandar Ivanović nije stvorio obimom veliko djelo, ali kao pjesnik ostao je upamćen više od mnogih koji su imali sadržajniji i daleko ambiciozniji književni opus. To možemo tumačiti njegovom iskrenošću i posvećenošću, koja je osvajala i još uvijek osvaja ovdašnje čitalačke svjetove. Njegova poezija je nenametljivom snagom i stihovima koji ostavljaju pouzdan i snažan utisak, obuzimala istinske čitaoce, ali i one kojima poezija nije bliska, ali im jeste blizak svijet životne nesigurnosti i prolaznosti, Cetinje i kiše… Ova poezija je bliska onima koji su iskusili unutrašnju stranu usamljenosti i ljubavi, doživljaj nepredvidljive mijene godišnjih doba… Leso Ivanović je do danas ostao upamćen i čitan, jer je tvorac čistih stihova, iz čistih osjećaja nastalih. Njegova poezija zavodi one koji nijesu spremni na prevaru, one koji znaju kako tuku cetinjske kiše i kako dani cetinjski odišu besmislom, kada kovitlacom zaigraju neke tuge prastare.

Nagradu Leso Ivanović za 2009. godinu dobio je ugledni crnogorski pjesnik i istoričar umjetnosti Mladen Lompar za knjigu “Sedam redova života”, objavljeno u izdanju zagrebačke izdavačke kuće “Meandarmedia”. Žiri je radio u sastavu: Božo Koprivica, predsjednik, Andrej Nikolaidis i Vlatko Simunović, članovi.

–       Obrazloženje žirija pročitao je  Predsjednik žirija Božo Koprivica: (iz obrazloženja)

– Kakva svijest o svom jeziku, stablu, tradiciji, književnosti. Mladen Lompar je očuvao svjetlost Duklje, starog Bara, manastira Svetog Petra Cetinjskog. Koliko treba vremena i strpljenja da se iščita kenotaf. To može samo pjesnik sa sedam života, a da sve to stane u samo sedam stihova, u sedam redova života. Lompar je međaš u savremenoj crnogorskoj poeziji. Lakše je stasavati kada postoji takav pjesnik – kazao je Koprivica

Mladen Lompar je rođen 22. marta 1944. godine na Cetinju. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Objavio je knjige \”Pustinožitelj\”, \”Karabojno žitije\”, \”Tajni osvit\”, \”Noć poslije\”, \”Uzalud riječ\”, \”Dnevnik iz boce\”, \”Prostor izgubljene svjetlosti\”, \”Dodir za gubilište\”, \”Kraljica Jakvinta, Opat Dolči i vrijeme stida\”, (prvo i drugo izdanje), \”Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja\”, \”Boca lude princeze\”, \”Triptihon iz nacionalne biblioteke\”, \”Tišina četvrtog pečata\”, \”Dodir za gubilište\”, (drugo izdanje), \”Noć iz lapidarija\”, \”Sjena na sceni\”, \”Senca na prizorišču\” (\”Sjena na sceni\”), \”Vrijeme u kojemu sam prošlost – hronike rastrojstva\” i “Sedam redova života\”. Lompar je predsjednik Crnogorskog PEN Centra, potpredsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, član Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Matice crnogorske i glavni je i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars. Dobitnik je nagrada: Zlatni pečat Crnojevića, 2002; Risto Ratković, 2004, Trinaestojulska nagrada, 2007, Vitomir Nikolić, 2009. Piše i likovnu kritiku i eseje. Živi na Cetinju.

-Pokrovitelj nagrade „Aleksandar Leso Ivanović“ je Ministarstvo kulture Crne Gore. Nagradu, koja se sastoji od povelje i novčanog iznosa 1.500 eura Lomparu je uručio ministar kulture prof. Branislav Mićunović i tom prilikom, između ostalog rekao:

– Prvo, obnove nagrade sa Lesovim imenom, koju je nekada dodjeljivala književna opština Cetinje, čija je kratkotrajna, ali samosvesjesna djelatnost osamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedna od vjesnika nacionalne i kulturne obnove Crnogoraca. Potom obnove sjećanja na djelo jedinstvenog lirka Lesa Ivanovića, pjesnika čije smo stihove znali naizust i koji je plijenio svojom gospodstvenom tugom i iskrenom poetikom. Konačno, ovo priznanje dodjeljuje se u momentu kada, svjesni svoje istorijske obaveze ali i razvojne šanse, staroj duhovnoj i državnoj prijestonici Crne Gore želimo vratiti nekadašnji ugled i ovaj grad učiniti važnim mjestom na mapi evropskih dešavanja.

–         Besjeda  dobitnika nagrade „Aleksandar Leso Ivanović“ Mladena Lompara

Poštovani posjetioci, dragi ljubitelji poezije, uvažena porodico

Aleksandar Leso Ivanović nema na Cetinju svoje ulice; nema škole sa njegovim imenom ili drugog duhovnog obilježja i spomenika.

Grad je zakićen tuđim perjem.

Jer, ne voli svoje pjesnike.

Ni mrtve ni žive.

Leso je to doživljavao na jedan rezignirajući način:

Sa mnom druguje jedino munja,

vjetar i kiša i magla siva.

Zaboravili su davno, Punja,

i tebe mrtva i mene živa.

 Traje to i danas.

 Iako je poetsko stvaralaštvo Lesa Ivanovića neveliko, svega pedesetak pjesama, tematski je slojevito, bolje reći puno likovnosti, izdiferenciranih senzibilnosti i – bez ljubavnih stihova? U cjelokupnom opusu samo Čobanica i Djevojci iz djetinjstva, dva  grijeha za vječnost. I to kazana poluglasno, gotovo stidljivo tako da im samo ljepota slutnje daje snagu ljubavnog govora. Ta Lesova gospodstvenost, odluka  da se sačuva za sebe sve ono što je Njegoš onako carski ustoličio u pjesmi Noć skuplja vijeka, nas je, moguće uskratila za svojevrsno shvatanje ljubavi.

I tu, u toj gospodstvenosti, vizuelnim razmišljanjima, isto koliko i emotivnim podsticajem, pored svega, ostao je neraskidivo vezan za Cetinje. Sublimirao je njegovu lirsku snagu klasičnim načinom i opštim pjesničkim mjestima, ali majstorski i, zahvaljujući samoniklosti inspiracije i proživljenom bolu, dozvoljivo i prepoznatljivo.

Ova nagrada je možda put da Cetinje počne vraćati dug svom pjesniku.

Bio bih srećan da moje ime u nizu laureata bude dobar razlog za ostvarivanje  njene misije.

Zahvaljujem Žiriju, utemeljivaču nagrade Otvorenom kulturnom forumu sa Cetinja i Ministarstvu kulture, njenom pokrovitelju.

Za kraj izvještaja sa ove divne večeri u čijem programu je učestvovala i Dijana Lompar, flautistkinja i tokom koje je čitana poezija Mladena Lompara i Aleksandra Lesa Ivanovića, evo pjesama koje je kazivala Bojana Knežević, glumica:

MLADEN LOMPAR

PJESMA OPATA DOLČINA

Napomena: Prevod pjesme opata Dolčina radio sam sasvim slobodno, iako je u pitanju rimovana poezija. Za ovakav pristup su me opredijelili stihovi koje objavljujem u ciklusu Nezapisane pjesme opata Dolčija. Ako neko i posumnja da se radi o istoj ličnosti, možda će mu istovjetnost pjesničkog izraza, isti mentalni sklop i druge podudarnosti, pomoći da i to prihvati kao činjenicu.

 

 ovdje su nastali ožiljci

i početak vječnosti

ovdje su

gospo

ostali crni

tragovi tvoje svjetlosti

 

 a gadiš me se

 

 znaš

Bog je prvo stvorio grijeh

(kako bi drugčije nastajali sveci)

pa potrebu za njim

 

 i snove

 

 a onda smo došli mi

da Bogu ugodimo

 

molio sam da te ne poželim

duhom pocijepanim

i hvatao za klizave ivice bezdana

nijesi zavrijedila moj pad

 

nijesi odabrala pravi grijeh za vječnost

način da gledaš u crveni cvijet šipka

i da mu se raduješ

 

da te vesele oblaci i kiše

nijesi vidjela

kako sunce uživa dok opasuje tvoje nago tijelo

koje se pomalja iz mora

nijesi znala da se osvrneš okolo

da pogledaš u čemprese

ili zaškureni prozor redovničke ćelije

da te usreći jedan teški pogled

što ispod navučene kukuljice

pada na tvoj bestidni umor

 

stolovala si

i u samostanskoj čamotinji

daleko od razvijenih zastava Bodinovih

i svoje grabljivosti

 

posljednji put

kraljice moja

dok sam klečao pred prividom tvog obličja

glatkog i vlažnog kao oblutak morski

dok sam tražio drhtaj u sjenovitosti očiju

slutio mekoću usana

i toplinu obroka dukljanskih prinčeva

dok sam u svetačkom zanosu

čekao grč

da skrutne tu prelest

odnekud iz njenih čarovitosti

izvukla se zmija

i klizeći mekim reljefom

definisala prostor moje nemoći

 

van opatije

benediktinci su

skupljali školjke i morske plodove

i čuli su se glasovi u polju

 

a ti si i dalje ležala na morskom pijesku

sama

 

i odlučih

Gospo

da te prepustim

da lagano

toneš u jezu

ptičurine na morskoj hridi

 

sad kad je sve konačno

i besciljno

 

ipak

ti si za sve imala oprost

i trajaćeš mojom žrtvom

 

više nije ni važno je li ti trebao

i jesu li ti dovoljne

sebičnošću sužene granice grešnosti

 

KAKO PREŽIVJETI VIZANTIJU

 

kako preživjeti Vizantiju –

govorila je

i tresući se

čekala da pitamo

 

a mi smo ćutali

 

oni nam se

polako

zmijski

uvlače u riječi

i mi opet

žrtve – govorila je dalje

 

tišinu su iskale njene riječi

 

i trenutak razuma

 

zaista kako preživjeti Vizantiju

 

purpurne sobe i carske zločine

slijepe vođe

preteške presude

ludosti bjekstva

želje za tuđom svjetlošću

 

sječivo na licu Gospe

nož u grudi Isusa

plamen za ikone

za molitve i divljenje

 

plutamo Vizantijom

 

 ostrvo i kapela na groblju

i zmije između kostiju i vječnosti

i sveci za čije božanstvo nema vjernika

a malo dalje

šiblje i podivljale ruže

krstače bez obilježja

 

zapušteni mrtvaci

u luci koja više ne čeka ni jedra na horizontu

(svaki se život plaši ovakve zasmrti)

 

a morem plutaju olupine

cvjetovi magnolije

i nikad otvorene knjige

upute crkve ponekad misao na vjekovnost

i miris tamjanski

i raskoš utvari

i trajanje

 

čuvaju ponegdje i Boga

u drhtavom obredu monaha

 

ali tok onaj široki

nosi sve pred sobom

i odiše mučnim nasljeđem

zaista kako preboljeti Vizantiju

ostaviti je prahu i divljenju

kad ovdje

jedino prošlost nema kraja

 

DOK ČEKASMO ISTU SUDBINU

                                                                Pavlu Goranoviću

krici galebova nad uvalom

divljali su u nama

kao roblje

i kidali sve do srži

dok čekasmo istu sudbinu

 

za ulog nijesmo imali ništa

 

obaveza ti je bila da voliš

čuo sam dolazeći ovamo

 

nijesam je ispunio

i sve je prešlo u dosadu

– ostavi svoj svlak

možda će začarati onu

što mu zvuk slučajno otkrije

 

pred isplovljenje

brod se oglasio

staračkom sirenom

a onda je raznešen u komade

grabili smo se za mrtva tjelesa

dok su nam se usta punila

krvavom vodom

 

u preostalim jaucima

još smo prepoznavali život

i nijesmo mislili na prijatelje

kroz čije smo utrobe

i komade plutali

 

mi što smo svijetu nudili morsku pjenu

 

(nije bilo više riječi

za ime naše bijede)

 

LJUBAVI BLUDNICA

 

bili smo predugo sami

da bi mogli pomisliti na ljubav

 

i tragali

po sramnim predjelima

i poganim mjestima

a onda smo padali u mistični stid

kao da ubijasmo

zavjetno biće

 

a to su

ipak

bile ljubavi

 

OSTAJE ONO POSLIJE

 

nemam prava na tu ljubav

(a druge neće biti)

 

ponekad prođem bulevarom

i kroz lišće kedrova

vidim je

oslonjenu na ivicu prozora

 

vrijeme mi nije uzelo riječi

koje nijesam morao kazati

i ono što nijesam htio pamtiti-

kažem

 

presuđeno je

ali ostaje grijeh kao inat

 

ostaje ono poslije

pobuna

i pitanje što znači prošlost

koju sada kao tuđi jauk

možemo mirno odmjeriti

 

ostaje

kažem

ono poslije završene priče

o palim jarbolima i polomljenim veslima

drhtaj da je sve prošlo

i bio je kraj

a ima još nešto

 

ipak

ona čeka

jedra na vidiku

jedan određeni talas

i drugačiji svijet

 

i ja da prođem

 

NI U TO VIŠE NIJESAM SIGURAN

 

sa osamnaest godina

Maša je poginula

 

prije nego što su je odnijeli na groblje

u kući gdje je rasla uz majku

čulo se samo moje ridanje

 pa sam pobjegao od začuđenih pogleda

 

 a na pogrebu

oko njenog lijesa

bijahu strana lica

 

i pitao sam se što ja tu radim

 

poslije sam uzalud smišljao riječi

dostojne stvarnosti

što je nevidljivo udaljavala

 

sad samo mislim

da je Maša bila lijepa

 

 ali ni u to više nijesam siguran

 

 MARGARITI

 

noć je i kiša

za bdjenje uz lampu

i ovo pismo

po kojemu prosipaš crnilo

(kao ranjena hobotnica)

 

 za scenu

buđenja praha iz zemlje

i njegovih bivših oblika i kretnji

 

za ljepotu grješnih

i grješnosti

 

vatre od kojih ti se još koža žari

sad su pepeo

po kojemu možeš zaigrati

 

nijesi više ona iz bajki

dugo si se proljepšavala

i prepoznavala svoje vjernike

(jer se ne ublažavahu presude Gospodnje)

 

zato je i ovo

divljenje za sve što si prošla

od plamena do svjetlosti

 

ALEKSANDAR LESO IVANOVIĆ

 

 TUGA ZA NEBOM

 

 Sjaj čudni jedan zapad toči.

Na zemlju nebo slazi kradom:

nose ga, nose žutim gradom,

nose ga stakla, vode, oči.

 

Sjaj čudni jedan zapad ima:

visoka stabla k njemu streme,

put njega noćas ptice nijeme

hitaju, pjane, u jatima.

 

Od neba toga žutog pijan,

i ja mu pogled mutni šaljem,

na zemlji ovoj teškim maljem

života patnog izubijan.

 

Kroz šapat trava što ga srete,

po dahu vjetra, po jastrebu,

po šumu lišća nek uzlete

nijeme moje žalbe nebu.

 

BILJARDA

 

 Na stogodišnjicu Njegoševe smrti

 

 Na mjesečini grad ko danju vidan.

Pusta i gluva s kulama Biljarda

kraj manastira tužna čeka Rada

da s puta stigne od prsi izvidan.

 

I mjesečina po krugu prebira,

prstima žutim kroz noć pipa meku,

na stazi nekoj blizu manastira

Vladici brižnom da ocrta sjenku.

 

Noć grabi jutru a ni java Radu.

Tek crne sjenke zamašu iz kruga,

pa svukoliku kamenu Biljardu

opase teška, stogodišnja tuga.

 

KARI ŠABANOVI

 

Sjećanje me lakom tugom ovi

. . . veče slazi i miriše lipa.

Kroz sumrak se čuje kolska škripa,

– s puta idu kari Šabanovi.

 

Mi u susret otrčimo k njima,

a kari nas vrate srećne kući

i sivom nas džadom truckajući

o pređenim šapću drumovima…

 

. . . Mili dani, moji sni nestali,

kao da ste svi u jutro neko

na kare se kradom ukrcali

i otišli od mene daleko.

 

Zalud uho sad zvukove lovi,

zalud oko daljinama pipa:

davno više ne čuje se škripa

niti idu kari Šabanovi.

 

LJUDI-SJENKE

 

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi

što kroz život nečujno i tiho gaze

kao da nogom stupaju po pamuku,

a naše oči nikada ne opaze

ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

 

Ima ćutljivih patnika na svijetu

što se samo umorno i gorko nasmiješe

na ljude kad se o njih teško ogriješe

i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

 

I ima ljudi usamljenih i bonih,

sa obrazima upalim i žutim,

što ne čuje im se ni smijeha ni plača,

što žive kao samotna i divlja drača,

ali sa bodljama unutra okrenutim,

da nijedna nikoga ne ogrebe

i da nijednom nikoga ne ubodu

do samo svoje rođeno srce i sebe.

 

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,

kad tiho prođu u mimogredu mirnu,

jer nikog oni ni laktom ne dodirnu

u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,

i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,

i tek kad umru, slomljeni i uveli,

objave crni posmrtni plakati

da su i oni sa nama živjeli.