Cetinje :: Moj grad

Zaštita ruralnog kulturnog nasleđa

Posted on 12. Apr, 2010 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Valorizacija prošlosti

Južno od Karuča, na obali Skadarskog jezera, između Kaluđerovog oka i Đurovog oka, nekoliko metara iznad vode, na strmoj stijeni, kao da je srasla sa njom, nalazi se, kamena kućica sa dva prozora koji podsjećaju na dva oka.

To je jednodjelni prizemni objekat, pravougaonog oblika, sa debelim kamenim zidovima i krovom „na dvije vode“, pokrivenim sa crmničkom kanalicom. Sa zadnje strane, zbog kosine terena, drvena krovna konstrukcija se direktno oslanja na stijene. Do kućice se može doći „kozjom“ stazom koja vodi kroz stjenovito zaleđe i vodom.

Do uzanih ulaznih vrata koja se nalaze na južnom dijelu glavne fasade dolazi se preko nekoliko grubih stepenika. Unutrašnjost kućice, nije malterisana i nema plafona a pod je od kamenih ploča. Napravljena je oko 1952. godine kada je formirana Fabrika za preradu ribe „Ribarstvo“ na Rijeci Crnojevića a služila je za boravak stražara koji je, kroz dva prozora okrenuta prema vodi, mogao istovremeno da gleda dva jezerska oka i tako spriječi nedozvoljeno ribarenje. Na površini enterijera od oko 9 m2, bilo je mjesta samo za sto, stolicu, krevet, šporet na drva, eventualno neku policu i čiviluk.

Tih poslijeratnih godina je država preuzela prava na ribarenje na tom dijelu jezera pa su izgradili stražarnice na svim glavnim zonama za ribarenje: Karuč,Volac, Kaluđerovo oko, Đurovo oko, Bazagur, Ranj, Ploča, Grab i druge.

Ono što ovu kućicu, čiji je vlasnik Prijestonica Cetinje, čini jedinstvenom je kombinacija autentične arhitekture, zapanjujuće živopisne lokacije i interesantne istorije kroz koju je direktno povezana sa životima i sudbinama svakog ribara ovog kraja.

VOLJETI I RAZUMJETI SVOJE NASLEĐE STVAR JE PONOSA

Polazeći od definicije Održivog Razvoja koja kaže da on osigurava zadovoljenje sadašnjih potreba, bez dovođenja u pitanje mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe,

gospoda Karolina i Janko Jovićević, koji jedan dio svog boravka u Crnoj Gori provode u svojoj kući na Đurovom oku, već nekolike godine, ulažu ogromne napore da se ovaj objekat uvede u sistem zaštite ruralnog kulturnog  nasleđa Crne Gore i tako sačuva od svih onih koji nemaju potreban nivo društvene svijesti, od onih koji misle samo na svoj interes i profit. Oni smatraju da Kućica zaslužuje da bude zaštićena a očaravajući potez oko nje pažljivo planiran jer su prirodna atrakcija koja bi mogla da privuče turiste.

U svojoj viziji razvoja i valorizacije ovog predjela oni navode: „Karuč je atraktivno ribarsko selo sa mnogo originalnih ruševina. Uz proces planiranja i gradnje, koji bi se nadzirao, Karuč bi se mogao pretvoriti u atraktivno turističko odredište. U selu i neposrednoj okolini niz je različitih resursa. Strancima bi bili atraktivni mali tradicionalni restorani i smještaj pansionskog tipa ili kamene kućice u tradicionalnom stilu koje bi porodice koje dolaze na odmor mogle iznajmiti na sedmicu – dvije. Selo bi se moglo koristiti kao baza za šetnju, jahanje, krstarenje brodicama, ribarenje i posmatranje ptica. Sve bi to obezbijedilo radna mjesta za žitelje sela. Okruženje koje bi pružalo selo privuklo bi drugačiju vrstu turista od onih koje privlači Budva sa svojim hotelima, vilama, gužvom i bukom. Blizu sela je impresivan Karučki krš sa svojim suptilnim ekosistemom i zaštićenim područjem za gnijezdenje vodenih ptica.

Glavna laguna je zaštićena od snažnih vjetrova i savršena za plivanje, izlete i vožnju brodom. Dvije manje lagune Kaluđerovo oko i Đurovo oko dobijaju vodu sa izvora i obiluju ribom i pticama. Ostrvo Karučki krš, impozantni je kameni masiv površine 8142 m2 koji dijeli Karuč od neuništenog prirodnog raja s druge strane – od poteza Đurovo oko – Kaluđerovo oko“.

 Održivi razvoj traži visok stepen društvene svijesti, disciplinu i uzdržavanje od nesavjesnog upravljanja prirodnim resursima i normalno, odgovornost za sve one koji „nemaju mjeru“ a Karolina i Janko Jovićević, u vrijeme kada su nelegalna gradnja i ekološki vandalizam u Nacionalnim parkovima Crne Gore uzeli maha, svojim građanskim i humanim gestom nas podsjećaju da – kulturu ne predstavlja samo umjetnost i izvođenje već i zaštita istorijskih objekata i ovakvih krajolika, da je voljeti i razumjeti svoje nasleđe stvar  ponosa i da buduće generacije imaju pravo da neposredno osjete autentičnost ovoga kraja.

 Ako želimo u Evropu, moraćemo i mi ići ovim putem.

Koristeći obimnu pisanu i foto dokumentaciju Karoline i Janka Jovićevića, prilog pripremio Vesko Pejović