Zanimljivosti, Vesko Pejović
Posted on 31. Jan, 2010 by Vesko Pejović in Cetinje, Zanimljivosti
Na ovoj stranici, stalno ćemo objavljivati interesantne podatke iz prošlosti i sadašnjosti Cetinja koji predstavljaju dopunu tekstova navedenih u rubrici Cetinje (Sve o Cetinju) odnosno njenim podkategorijama Osnovne karakteristike i Istorijski razvoj. (Fotos: Crmničanka nosi dijete u kolijevci kod doktora, Virpazar 1931. godine).
Poštovani čitaoci,
Iz knjige, Petar Vujović, Dramski spisi, koju je priredio Milan Beli Popović, evo priloga o Petru Vujoviću, jednom od najzanimljivijih i najmarkantnijih aktera pozorišnog života i glumišta Crne Gore, četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka.
Petar Vujović (1908-1981)
Rođen je 26. Jula 1908. Godine u Dobrskom selu, kraj Cetinja. Završio je učiteljsku školu na Cetinju, a zatim je desetak godina službovao u Makedoniji, u okolini Bitolja, kao učitelj baveći se pozorišnim amaterizmom. Drugi svjetski rat ga je 1941. Godine odveo u zarobljeništvo, u logor kod Osnabrika u Njemačkoj, gdje i počinje njegovo „profesionalno“ bavljenje pozorištem. Tu je, kao član drame najpopularnijeg i najelitnijeg logoraškog pozorišta u Njemačkoj – Umjetničke grupe Oflaga IV c u Osnabriku, učestvovao u više od trideset pozorišnih programa i komada u kojima se pripovijedala istina o čovjeku i ljudskom društvu, ispoljavala čežnja za domovinom… Po završetku rata 1945. Godine postaje član Crnogorskog narodnog pozorišta na Cetinju, da bi dvije pozorišne sezone 1950/51. i 1951/52. Proveo u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Vraća se u pozorište na Cetinju, kao glumac, povremeno i reditelj, pa i scenograf, a tri godine bio je upravnik Pozorišta; da bi 1958. Godine prešao u Titograd, gdje kao prvak drame ostaje do penzionisanja1965. Godine. Napisao je sljedeće dramske tekstove: „Obračun“ (jednočinku, u zarobljeništvu) 1945. godine; „Krvavi kamen“ (dramu po motivima romana „Uskok“ Sima Matavulja), 1967. godine, i komedije: „Fatamorgana“ 1967. godine i „Sad se zna ko smo“, 1969. godine.
Za 25 godina kulturno-umjetničke djelatnosti igrao je u oko 200 pozorišnih komada i programa a ostvario je ozbiljne uloge u filmovima „Zle pare“, „Četiri kilometra na sat“ i „Kampo Mamula“, reditelja Velja Stojanovića i scenariste Ratka Đurovića, kao i u filmu „Rat“ Veljka Bulajića.
Neštedimice je cijeloga života pomagao i režirao (oko petnaestak pozorišnih komada) amaterima Cetinja, Novog Sada, Titograda, Danilovgrada, Bijelog Polja, Bara, Ulcinja, Herceg Novog idr a od režiranih pozorišnih komada u CNP zapaženi su: „Oslobođenje Koste Šljuke“ od P. Petrovića, „Mača“ od P. Petrovića, „Protekcija“ od B. Nušića i „Učene žene“ od Molijera.
Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem, a za svoj rad nagrađen je nizom povelja, zahvalnica i diploma.
Petar Vujović je bio otmeno gord i prosvijetljen i istinski privržen teatru.
-FOTOS IZ 1960. NA KOJEM SU CETINJSKE MAJKE PALIH BORACA U DRUGOM SVJETSKOM RATU …
-VOJVODA BOŽO PETROVIĆ (1845 – 1927) – VOJSKOVOĐA, SENATOR I PREDSJEDNIK VLADE CRNE GORE – Dr Novak Adžić
Sa crnogorskim svetinjama 1918. godine, stradali su i poznate crnogorske ličnosti, državnici, vojskovođe, patrioti. Jedan od najpoznatijih crnogorskih državnika tog doba, koji je bio u okovima srpskih tirjana i okupatora bio je i vojvoda Božo Petrović, gospodin Božo!
Vojvoda Božo Petrović Njegoš (1845–1927) bio je bliski rodjak kralja Nikole, Predsjednik Crnogorskog Senata, komandant Južnog sektora crnogorske vojske u Velikom ratu 1876-1878. godine, predstavnik Crne Gore, zajedno sa vojvodom Stankom Radonjićem, na Berlinskom kongresu 1878. godine, Predsjednik Ministarskog savjeta (Vlade) Knjaževine Crne Gore (1879-1905) i ministar, te guverner Skadra 1915. godine. Vojvoda Božo Petrović, završio je u Parizu 1867. godine Licej Luja Velikoga, vratio se u Crnu Goru i sa navršene 22 godine postao predsjednik Crnogorskog Senata.
Vojvoda Božo Petrović je u ime Crne Gore obavljao brojne diplomatske misije, često putovao u inostranstvo, susreijetao se, razgovarao i pregovarao sa istaknutim evropskim drzavnicima, poltiičarima i drugim zvaničnicima i dostojno i autoritativno reprezentovao inrese Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Bio je poštovan u uvažavan kao ličnost i u domaćim i međunarodnim krugovima.
Nakon srpske okupacije i aneksije Crne Gore 1918. godine vojvoda Bozo Petrović je bio izložen teroru, mučenju i prinudi od strane novouspostavljenih vlasti. Vojvoda Božo Petrović jedan je od organizatora Božićnog ustanka crnogorskog naroda 21. decembra 1918. godine. U pogledu organizovanja ustanka održavao je vezu sa kraljem Nikolom i ostvarivao prepisku sa crnogorskom Vladom u izgnanstvu, posebno sa njenim ministrom iz Rima Milom M. Vujovicem. Uoći izbijanja ustanka stari crnogorski vojvoda Božo Petrović (od 70 godina) uhapšen je u Niksiću decembra 1918. godine. Šikaniran je i maltretiran od strane okupacionih vlasti i njihovog sreskog načelnika Tomića. Utamničen je u podgoričkom zatvoru »Jusovača«.
Nikola Tomanov Zec povodom hapšenja vojvode Boža Petrovića navodi u svojim memoarima »Zelenaši«:
»Prilikom sprovođenja vojvode Boža Petrovića iz nikšićkog u podgorički zatvor, na Bogetićima rekao mu je Marko Savićević:
»Kako bi bilo vojvodo da te pojašem do Podgorice ? Do ovog jahanja nije došlo, ali je tačno da mu je Savićević oduzeo skupocjeni štap, koga je stari vojvoda decenijama nosio i koji mu je za ovu priliku bio vrlo potreban«.
U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karadjordjevica«, Rim, 1921, piše i ovo: » Osim zatvorenih Crnogoraca ima i jedan broj interniranih, većinom prvaka, među kojima su: vojvoda Božo Petrović, bivsi Predsjednik Ministarskog savjeta, Mihailo Popović, clan Državnog savjeta u penziji, Stevo Tatar, clan Glavne državne kontrole, Špiro Popović, Direktor pošta i telegrafa, Marko Petrović su internirani u Sarajevu (Bosna)«. U decembru 1918. godine, od strane srpskih vlasti, maltretirani su tri brata: »Vojvoda Božo Petrović (70. godina), bivši predsjednik Ministarstva, general Đuro Petrović (69. godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sada se nalaze internirani u Sarajevu ( Bosna). General Petrović se nalazi jos u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu jos do danas nije dobio”, kaže se u istom dokumentu.
Tamnovao je vojvoda Božo Petrović u podgoričkoj »Jusovači« više od jedne i po godine, poslije čega je interniran u Sarajevo. Stradao je vojvoda Božo Petrović zato što je trajno bio vjeran Domovini, Kruni i Zastavi Crnogorskoj.
U cilju utvrđivanja stvarnog stanja u Crnoj Gori poslije 1918. godine, dolazili su u Crnu Goru brojni strani predstavnici, misije i delegacije, slate od relevantnih subjekata u međunarodnoj zajednici sa konkretnim i specijalnim zadacima.
U tu svrhu, pored ostalih, u Crnu Goru je 1919. godine stigao, kao predstavnik SAD, američki oficir i specijalni savjetnik za vojna pitanja predsjednika SAD Vudroa Vilsona major Carls Velington Furlong, kasniji univerzitetski profesor. Furlong je, inače, bio član američke delegacije na Konferenciji mira u Versaju 1919. godine i vojni agent. Imao je obavezu da o situaciji u Crnoj Gori, u svojstvu šefa američke misije, na osnovu istraživanja, sačini i podnese izvještaj. Furlong je bio u Crnoj Gori od 6. februara do 2. marta 1919. godine. Major Fulog je 12. februrara 1919. godine u Jusuf-pasinom zatvoru ili podgoričkoj tamnici »Jusovača« razgovarao i sa vojvodom Božom Petrovićem.
Premilnarni izvještaj majora Furlonga datiran je 11. marta 1919. godine. U tom izvještaju Furlong veli da mu je vojvoda Božo Petrović rekao i ovo: »Ja sam Kraljev rodjak i služio sam svoju zemlju 40 godina – kao najbliži saradnik kralja Nikole i Prinčeva i bio ugledna ličnost u Crnoj Gori. Sadašnja vlast je dogovorna što sam ja u zatvoru. Crna Gora je uvijek bila slobodna zemlja i kao takva priznata od Evrope. Predsjednik Vilson je kazao da svim malim zemljama, uključujući i Belgiju, Crnu Goru i Srbiju, treba dati samostalnost. Svi su se Crnogorci nadali da ce savezničke snage biti poslane ovdje da održavaju red i svi smo se nadali autonomiji. Mi želimo da izaberemo naš sopstveni Parlament i neka sudbinu Crne Gore odluči njen narod… Umjesto Crnogoraca ovdje su došli Srbi i donijeli mnogo novca. Dva-tri čovjeka su nazvali sebe Parlamentom i uredili da se u njemu nađu jedino ljudi koji imaju iste ideje kao i oni. Taj prvi komitet sačinjavali su dva Srbina i jedan Crnogorac: Petar Kosović, Svetozar Tomić i Janko Spasojević. Članovi bivše crnogorske Vlade nijesu bili uključeni ni u komitet ni u parlament… Naše pristalice većinom se nalaze u staroj Crnoj Gori. Mislim da ih ima više nego što sam spreman da kažem. Svako u Crnoj Gori smatra da su izbori bili nelegalni i suprotni zakonu zemlje i da je volja naroda falsifikovana. Srpski zvaničnici i izaslanici, koje su oni izabrali, anektirali su i okupirali Crnu Goru. Nema mogućnosti da bilo ko nešto učini, ali ima mnogo ljudi u planinama koji ne priznaju sadasnju vladu… Mi želimo konfederalnu Jugoslaviju, ali nista se ne može uraditi dok Crnu Goru ne okupiraju Savezničke trupe Engleske, Amerike i Francuske. Mi ne želimo ni Srbe ni Italijane. Onda bi mogli da izrazimo svoje poglede slobodno. Partiju koja ima ovdje moć čine boljševici i ona ne može zavesti red u zemlji. Oni su svi Srbi i dozvoljavaju svaku vrstu samovolje. Zemlja je siromašna i oni dozvoljavaju pljačku i otimanje. Njihovi ljudi mogu uzeti što god žele od seljaka. Mogu ubiti koga god žele i neće ih niko pozvati na odgovornost pred zakonom«, rekao je tada vojvoda Božo Petrović u podgoričkoj »Jusovači« američkom oficiru i izaslaniku Furlongu kada ga je ovaj posjetio kao poltiičkog zatvorenika.
Poruka kralja Nikole crnogorskom narodu, na intervenciju saveznika, prevashodno američkog predsjednika Vilsona, koji je kod kralja Nikole poslao svog ličnog sekretara kao poklisara s tim zadatkom majora Kloza, uslijedila je nakon što je izbio ustanak crnogorskog naroda protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore. Mesaž kralja Nikole crnogorskom narodu od 22. januara 1919. godine, donijet je na inicijativu predsjednika Vilsona. Taj Nikolin mesaž, kojim je Versajska konfrencija nastojala da izdejstvuje da kralj Nikola doprinese na crnogorski narod obustavi oružanu borbu, poslat je u Crnu Goru, ali on nikada nije saopšten narodu. On glasi: »Mome dragom narodu, Preklinjem Vas da ostanete s mirom na vašim domovima i da se ne protivite oružanom rukom trupama, koje hoće da prigrabe vlast u našoj zemlji. Ja sam dobio najviše garancije od predstavnika savezničkih zemalja, da će u skorom vremenu biti pružena crnogorskom narodu zgodna prilika da se slobodno izjasni o političkoj formi svoje buduće vlade. Što se mene tiče, ja ću se sa zadovoljstvom prikloniti toj odluci – Nikola, s. r.«. Taj Nikolin mesaž obajavio je i službeni “Glas Crnogorca”, od 11. januara 1919. godine, objavljući uz njega i ovo: “Ovo saopštenje odobrila je na svojoj jučerašnjoj sjednici konferencija mira u Parizu i dala je svoje ovlašćenje da se uputi u Crnu Goru”.
Navedeni mesaž kralja Nikole stigao je u Crnu Goru kad je Božićni ustanak bio ugušen. Konferencija mira u Parizu odobrila je 8. (21) januara 1919. godine da se ta poruka pošalje u Crnu Goru, a ona je upucena u nju dan kasnije, dakle, 9 (22) januara. Ali, ta poruka nikada nije uručena vojvodi Bozu Petroviću, jer su ga okupacione vlasti već bile uhapsile i utamničile u podgoričkom zatvororu »Jusovača«.
-MUZEJ BANKARSTVA USKORO NA CETINJU
U Njegoševoj ulici, u zgradi bivše Crnogorske banke uskoro će se otvoriti Muzej novca Crne Gore. Juče (29.12.2011) dotjerana je i ubačena originalna mašina, velikog gabarita, na kojoj je “štancovan” perper, a koju smo dobili na poklon iz Beča. Ta mašina je i sada ispravna, pa će se, na licu mjesta, moći otkovati perper, kao jedna posebna i zanimljiva atrakcija za sve posjetioce muzeja.
PS
Na ovom sajtu je 22.08.2008. godine objavljen prilog Luke Lagatora na ovu temu – pogledajte link: https://www.cetinje-mojgrad.org/?p=45
-CETINJSKI GLUMCI …
-NEPISMENI POŠTAR MARKO SEKULIĆ
Radio je kao poštar na samom početku funkcionisanja ove službe na Cetinju. Iako je bio nepismen, zahvaljujući nevjerovatnoj memoriji, pamtio je i bez greške raznosio poštu…
Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Crnoj Gori 2011. godine (Dopuna ranije objavljenih podataka)
-U Crnoj Gori, u periodu od 1. do 15. aprila 2011. godine, sproveden je Popis stanovništva, domaćinstava i stanova;
-Popis je sproveden prema stanju na dan 31. mart 2011. godine u 24:00 časa, što se smatra referentnim momentom popisa;
-Popis se sproveo na tradicionalan način, metodom intervjua, koristeći princip od vrata do vrata. Intervju sa ispitanicima su obavili popisivači;
Stanovništvo Crne Gore prema polu, tipu naselja, nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti, vjeroispovijesti i maternjem jeziku po opštinama u Crnoj Gori
U 2011. godini u Crnoj Gori ima 620 029 stanovnika, od čega su 50,61% ili 313 793 žene, a 49,39% ili 306 236 muškarci.
Najveći broj stanovnika ima Podgorica i to 185 937, što predstavlja 30% stanovništva Crne Gore, zatim slijede Nikšić i Bijelo Polje. U ove tri opštine skoncentrisano je oko 50% ukupnog stanovništva Crne Gore. Opštine sa najmanjim brojem stanovnika su Šavnik 2 070,
Plužine 3 246 i Žabljak 3 569.
U naseljima gradskog tipa živi 392 020 stanovnika što predstavlja
63% ukupnog stanovništva, dok u ostalim naseljima živi 228 009 stanovnika.
POPIS NA CETINJU
Cetinje, 16657 stanovnika = grad 14093, ostalo 2564, muško 8031, žensko 8626
Nacionalna – odnosno etnička pripadnost stanovnika Cetinja
Crnogoraca 15082, Srba 727, Bošnjaka 4, Albanaca 38, Muslimana 12, Hrvata 42, Bosanaca 7, Crnogorci-Srbi 37, Crnogorci – Muslimani 1, Goranci 4, Italijana 6, Jugoslovena 17, Mađara 12, Makedonaca 20, Njemci 1, Romi 97, Rusi 6, Slovenci 7, Srbi-Crnogorci 14, Ostalo 60, Regionalna pripadnost 6, Ne želi da se izjasni 457
Stanovništvo Cetinja prema maternjem jeziku
Crnogorski 13797, Srpski 1874, Bosanski 5, Albanski 29, Hrvatski 22, Crnogorsko-Srpski 6, Engleski 2, Hrvatsko-Srpski 1, Mađarski 4, Makedonski 10, Maternji 70, Njemački 2, Romski 5, Ruski 10, Slovenački 3, Srpsko-Hrvatski 256, Srpsko-Crnogorski 10, Ostali 68, Regionalni jezici 3, Ne želi da se izjasni 480
STANOVNIŠTVO CETINJA PREMA VJEROISPOVIJESTI
Pravoslavna 15349, Katolička 153, Islamska 73, Muslimanska 54, Adventisti 20, Agnostik 11, Ateista 241, Budisti 10, Hrišćani 33, Jehovini 1,
-PORTUGALSKI ORDEN VELIKI KRST KRALJEVSKOG VOJNIČKOG REDA ISUSA HRISTA PONOVO U KOLEKCIJI VLADARSKIH ODLIKOVANJA DVORA KRALJA NIKOLE
Piše: Zorica Petanović
Počasni konzul Crne Gore u Portugaliji Karlos Manuel Azevedo Pereira Pinto predao je juče (10.06.2011) u Dvoru Kralja Nikole na Cetinju direktoru Narodnog muzeja Crne Gore Pavlu Pejoviću kopiju portugalskog ordena Veliki krst Kraljevskog vojničkog reda Isusa Hrista, koji je portugalska kraljica Monairiere, kao regent, u ime kralja Karlosa I dodijelila kralju Nikoli 1905. godine a koji je tokom burnih decenija crnogorske istorije izgubljen.
Konzul je upoznao prisutne da je prije nekoliko godina imao priliku da u pratnji direktorice Muzeja kralja Nikole Anđe Kapičić posjeti ovaj muzej kojom prilikom je primijetio da u zbirci odlikovanja kralja Nikole nedostaje najveći portugalski orden Veliki krst Kraljevskog vojničkog reda Isusa Hrista.
On je zatim rekao da je u saradnji sa muzejem, pokrenuta istraga kako bi se identifikovala dokumenta koje se odnose na taj dio istorije a koja se tiču dvije države te da je u toku tog procesa otkriveno da u Lisabonu još uvijek postoji kovačnica pod imenom „Federico Kosta“ koja je 1905. izradila orden za kralja Nikolu a koja i danas čuva odlivke svih predmeta ikad napravljenih u toj radionici i proizvodi koristeći isto oruđe i način obrade još od 1823. godine.
„Kako čvrsto vjerujem da je nacija onoliko jaka koliko i kultura njenog naroda i da je od krucijalnog značaja da se osigura da takav identitet ostane očuvan i upamćen kroz vrijeme, odlučio sam da naručim proizvodnju identične replike originalnog komada i da ga poklonim Crnoj Gori.“ kazao je konzul Pereira Pinto i naglasio da je za njega veliko zadovoljstvo učešće u rekonstrukciji crnogorskih legata i da se osjeća polaskanim zbog ceremonije koja je u to ime priređena.
Zahvaljujući konzulu, direktor Narodnog muzeja Crne Gore Pavle Pejović kazao je da se ovom svečanošću osvjetljava još jedna stranica naše istorije, značaja Crne Gore i njenog dinasta kralja Nikole.
„Veliko portugalsko priznanje, kojim je naš Kralj bio odlikovan, nestao je tokom ratnih dešavanja iz velike kolekcije najvećih međunarodnih odlikovanja kojima je kralj Nikola bio odlikovan. Danas ćemo sa ponosom i zahvalnošću tu impresivnu kolekciju upotpuniti ovim znamenjem, a svima nama iz Narodnog muzeja Crne Gore i Muzeja kralja Nikole kao njegovog sastavnog dijela, ostaje velika zahvalnost za Vaše pregalaštvo.“ kazao je pored ostalog Pejović.
Anđe Kapičić, direktorica Muzeja kralja Nikole kazala je da ovaj lijep gest počaskog crnogorskog konzula u Portugalu svakako je vrijedan naše pažnje.
„Posjetioci će sada moći da vide još jedan orden odnosno kopiju visokog portugalskog odlikovanja koji je dobio kralj Nikola.“ kazala je Kapičić i dodala da je kolekciji vladarskih odlikovanja jedna od najatraktivnijih i najvrednijih muzejskih kolekcija u Crnoj Gori sačuvana gotovo u cjelosti.
„Ta kolekcija na najbolji način pokazuje spoljno-političku ulogu Crne Gore odnosno državničku i diplomatsku ulogu knjaza i kralja Nikole I koji je 61 godinu bio na tronu Crne Gore“ naglašava direktorica Muzeja kralja Nikole.
Ona nadalje ističe da su odlikovanja u kolekciji uglavnom prvostepena rađena od plemenitih metala, zlata i platine i optočena sa dragim kamenjem. Nikola I je bio nosilac gotovo svih evropskih odlikovanja a kuriozitet kolekcije predstavlja japansko odlikovanje – orden Izlazećeg sunca ali orden koji je Nikola I dobio 1886. takođe japansko odlikovanje – Orden hrizanteme, danas nije u kolekciji.
„Od portugalskih odlikovanja kralj Nikola je bio nosilac dva odlikovanja. Ovo, čiju kopiju danas dobijama i odlikovanje – orden Dva ordena koje je dobio 1910. godine, dok je kraljica Milena 1905. dobila orden Svete Izabele.“ kazala je Kapičić i dodala da danas u kolekciji nedostaje još nekoliko odlikovanja među kojima danski Orden Slona koji je kralju Nikoli dodijeljen 1884.godine.
Ona je takođe kazala da su ova vrijedna odlikovanja 1916. godine kada je kralj Nikola napustio Crnu Goru i otišao u savezničku Francusku, izmještena u jednu porodičnu kuću na Grudi kod Živkovića i tek sredinom pedesetih godina ponovo ustupljena Muzeju.
– STRANI FOTOGRAFI U CRNOJ GORI POČETKOM XX VIJEKA
I UČEŠĆE CRNE GORE NA BALKANSKOJ IZLOŽBI U LONDONU 1907. godine
Doc. dr Maja Đurić
Imati u porodici toliko mnogo umjetnika i istoričara umjetnosti mogla bi biti i prednost, ali što se tiče porodice Djurić to je, u nekim slučajevima, i mana. Da li zbog jakih individualnosti, neobičnosti ili nemarnosti njihovih članova, tek mi mladji veoma malo znamo o istoriji ili prošlosti sopstvene porodice. Preturajući po porodičnim fotografijama, medju kojima su i one koje je izradio dvorski fotograf Djordje Djordjević sa Cetinja, naišla sam na predivno oslikanu diplomu u stilu secesije, djedove majke, Janice Djurić, na kojoj piše da joj se dodjeljuje bronzana medalja za umjetnički vez na Balkanskoj izložbi u Londonu 1907 godine. Tragom te diplome, želeći da saznam što više, sam krenula u istraživačku avanturu koja me je, u stvari, odvela u razne krajeve, arhive, priče i muzeje i koja traje više od godinu i po dana.
Diploma
Najlogičnije je bilo da počnem od kataloga da bih pronašla i neke podatke i o mom djedu Labudu Djuriću, koji je na toj istoj izložbi dobio srebrnu medalju za crtež. Potragu sam počela bezuspješno u Crnoj Gori, po muzejima, bibliotekama, nastavila sa SANUu Beogradu ( jer je na toj izložbi učestovala i Srbija) i na kraju se obratila Britanskom kulturnom centru. Uz njihovu ljubaznu pomoć i umješnost prijateljice Goge u Londonu, na moju adresu uskoro stiže paketić firme “Double Eagle” koja se bavi prodajom antikvarnih knjiga. Konačno je predamnom katalog za kojim tragam toliko dugo. Prepoznajem koricu-po ugledu na nju su uradjene i diplome. Listam dalje, ali veliko uzbudjenje je splasnulo kada sam otkrila da u njoj nema očekivanih podataka i reprodukcija. Sem mape Earl Courta ( na kojoj se potpisao vlasnik knjige), kompleksa na kojoj je opisano gdje je bio čiji paviljon, teksta Edit Daram na nekolike strane o ljepotama Crne Gore, i dva akvarela iste autorke, nije bilo više nikakvih ilustracija. Medjutim, mada volim svoju porodicu, moje oduševljenje je splasnulo ne samo zato što nijesam pronašla podatke o mojim precima, već i zato što nije bilo nijedne fotografije koje je gospodjica Daram fotografisala po Crnoj Gori za ovu izložbu. Takve male prepreke ne mogu obeshrabriti strastvenog tragača za podacima i starim fotografijama. Nastavljam i odlazim u instituciju koja, zbog svog značaja, mora imati u posjedu nešto više. Nacionalni arhiv na Cetinju posjeduje fasciklu sa podacima i dokumentima o ovoj izložbi. Medjutim, sem raznih spiskova, zapisnika o slanju radova iz raznih gradova, ne nalazim, meni bitne podatke, i tu se zavrašava potraga o precima.
Balkanska izložba 1907. godine
Moju pažnju sada potpuno zaokuplja biografija i sudbina gospodjice -Engleskinje Edith Mary Durham ( ili kako se pravilno čita Meri Edit Daram 1863-1944) koja je od 1900 do 1903 godine boravila prvi put u Crnoj Gori. Gospodjica Daram je 1904. godine izdala knjigu putopisa ilustrovanu njenim crtežima i akvarelima , ali ono najbitnije je da je imala uvjek uz sebe foto-aparat.
Mapa izložbe Earl Court 1907. godine
Sem što je našim istoričarima i etnolozima poznato je ime Edit Daram, malo se zna ko je ona uopšte bila i kakvi su razlozi njenog dolaska u ove, za jednu ngleskinju, zasigurno daleke i egzotične krajeve. Edit Daram bila je jedna veoma obrazovana djevojka iz dobro stojeće engleske porodice, rodjena 8 decembra 1863, godine u ondašnjem, sjevernom predgradju Londona Hampstedu. Prvo je od osmoro djece, uglednog ljekara i hirurga. Kao i ostala braće i sestre, Meri je završila Bedford Koledž, a potom, sa slikarskim ambicijama, nastavila školovanje na Kraljevskoj slikarskoj akademiji. Imala je čak i nekoliko samostalnih izložbi, a svoja slikarska umjeća iskoristila je i kao ilustrator u kembričkoj Istoriji prirode ilustrovala reptile. Dobro je znala njemački, francuski i italijalnski jezik, a tokom svojih putovanja po Crnoj Gori, Srbiji i Albaniji, naučila je albanski i naš jezik.
Portret Edit Daram ili Durham
Da bi povratilo svoje narušeno psihičko i opšte zdrastveno stanje, izazvano nepokretnošću njene majke i preopterećenošću i obavezama u porodici, ljekar joj savjetuje da bi bilo najbolje da provede bar po dva mjeseca godišnje u potpuno različitoj sredini. Edit je poslušala savjet i tu potrebu pretvorila u zadovoljstvo i smisao svog života. Tako Balkan postaje njen smjer i opsesija, polje njenih naučnih istraživanja i političkog djelovanja do kraja života. Time je stekla i veliki ugled medju engleskim antropolizma i zaslužila članstvo u Kraljevskom antropološkom institutu. Prvih petnaest godina XX vijeka Meri je provela putujući svake godine, sem 1909, po dva ili više mjeseca po Balkanu i za to vrijeme obišla je svu Crnu Goru.
Avers fotografije iz Ateljea Nikole Đonovića, početak 19 vijeka – Cetinje
Njen put počinje u sjevernoj Italij 1899., da bi se 1900. godine iz Trsta uputila niz Dalmaciju za Kotor. Usred ljeta, te iste godine, stiže na Cetinje i Podgoricu. Do 1903 ona tri puta putuje u Crnu Goru. Putovala je najčešće kočijama, ali ja znala i da prelazi velike razdaljine jašući konja, ponekad po četrnaest sati dnevno. Medjutim tokom njenog puta 1903 obilazi najveći dio unutrašnjosti uputivši se konjem iz Podgorice u brda. Prvo se ispela do Kolašina, a odatle, poslije nekoliko dana, produžila konjskim planinskim stazama do ondašnjeg pograničnog mjesta Andrijevice. (Sve što je Edit unijela u svoj prikaz Crne Gore moralo je biti podredjeno neospornom epskom i herojskom liku zemlje.)
Atelje Vujović – Đonović
Godine 1904. odlazi u Makedoniju i Albaniju i na povratku se zadržava u Crnoj Gori oko mjesec dana, kada je prvi put primljena u audijenciju kod knjaza Nikole. Knjaz joj je tom prilikom uručio svoj foto-portret i zahvalnicu. Sledeće godine opet se u proljeće vraća brodom u Crnu Goru i o Uskrsu biva ponovo primljena u audijenciju kod Knjaza, u njegovom zimskom dvorcu na Rijeci Crnojevića. Ali, ovog puta je dočekana i primljena kao veliki, stari prijatelj. Edit nastavlja sa svojim putešestvijima po Crnoj Gori, ali sada je krenula preko Danilovgrada, Nikšića i Šavnika na Durmitor. Taj kraj nije vidjela za vrijeme prethodnih posjeta. Slika i fotografiše ljude, porodice, kuće, alatke i pejzaže. Slika crteže, akvarele predjela, nošnje, bilježi običaje koji vladaju u tim krajevima. Baš nekeko u to vrijeme, Crna Gora dobija poziv da učestvuje na Izložbi balkanskih država u Londonu 1907. godine, koja je bila planirana za maj. Kako im je trebao ažurni i sposobni čovjek u Londonu da za njih obavi pripreme, crngorci nude gospodjici Daram da to uradi. Za posao kojeg se prihvatila dobija visoki orden od Knjaza. To nije bilo njeno jedino angažovanje vezano za ovu izložbu. “Dužnost nam je sa priznanjem istaći da za namještanje i uredjenje crnogorskog paviljona pripada glavna zasluga gospodjici Edit Durham«. Glas Crnogorca prati sva dogadjanja i pripreme vezane za izložbu i 1907 godine i piše ” Od iduće nedjelje kada se vrijeme izljepša, krenuće po naradjenju odbora Crnom Gorom jedan priznati fotografski stručnjak, da važnije znamenitosti i vidjenije tipove snimi i od najljepših snimaka naročiti album sastavi, koji će se u manjem formatu i na izložbi prodavati”. Te fotografija koje je snimila Edit Daram, nama na žalost nisu dostupne, sem saznanja da se njihov najveći dio nalazi u Antropološkom institutu u Londonu, ali u nekim od sledećih brojeva Glasa Crnogorca 1907 pronalazim oglas koji pojašnjava djelimično u što su one pretočene. “Najnovije ilustrovane dopisnice – Ovdašnja knjižara P.M. Kaludjerović otkupila je od odbora za Balkansku izložbu na Cetinju klišeje od fotografija izloženih u Londonu i izdala je po njima novu seriju ilustrovanih dopisnica, koje su majstorski izradjene a predstavljaju najodabranije prirodne krasote is sve Crne Gore. Izdanjem ovijeh dopisnica kao i onim svojim ranijim, knjižara Klaudjerović raspolaže sad bogatom zbirkom raznijeh originalnijeh snimaka iz Crne Gore, koja služe na čast i zemlji i izdavaču”. I tako, u subotu 21. aprila, otvorena je na svečan način Balkanska izložba u Londonu, “londonski Lord Mer u svečanoj uniformi, praćen izložbenim odborom i gostima sa Balkana, otvorio je izložbu lijepim i značajnim govorom, pozdravivši napredak balkanskih naroda. U tom ogromnom kompleksu, gdje su se svake godine održavale velike svjetske izložbe, prvo se ulazi u ogromnu palatu Ducall-Hall, gdje je smještena izložba Crne Gore pod nazivom “Montenegrin Section”. “Unutrašnjost cijele zgrade bila je tapetovana ukusnim tapetom sa crnogorskim grbovima. Pri samom ulazu stajala je bista Knjaza Nikole u staklenom ormanu, a oko nje veliki srebrni vijenac Knjazu Danilu, slike članova Knjaževskog Doma i albumi sa slikama iz Crne Gore. ..Naročitu pažnju posjetilaca privlačila je etnografska zbirka iz svih krajeva Crne Gore, a specijalno bogato narodno odjelo smješteno u deset velikih staklenih ormana i na mnogobrojnim figurama od voska u prirodnoj veličini ljudskoj”. Balkansku izložbu je dnevno posjećivalo dvadeset do trideset hiljada ljudi, veliku pažnju su privukle i 108 slika, tada mladog slikara, Pera Počeka. Svoje radove izložili su i slikari Milo Vrbica, Ilija Šobajić i Paja Jovanović – slike iz crnogorskog života. “Kako smo izvješteni, Balkanska izložba zatvoriće se 15. oktobra ..Njena posjeta može se računati, da je bila vrlo povoljna, jer prema dosadašnjoj cjelokupnoj posjeti prosječno dolazi na dan 10.000 posjetilaca. Potonjih dana izložbu je posjetila i prinzeza Velška, supruga engleskog prestolonašljednika, i interesovala se za mnoge naše izložene stvari, naročito vezove, čilimove i druge ručne izrade«… Pri svršetku izložbe obrazovan je sad po predlogu londondske trgovačke komore, stručni odbor za ocjenu i nagradu predmeta izloženih na Balkanskoj izložbi. Za predsjednika izabran je Ser Albert Rolit a ostali su članovi bili stručnjaci za pojedine grane” …Tokom šestomjesečnog trajanja izložbe sem Glasa Crnogorca koji prati posjećenost i dešavanja na izložbi, svi značajni engleski listovi propratili su komentarima ovu izložbu. Medju njih tridesetak, navedenih u srpskom katalogu – prevedenom i štamapanom u Beogradu 1908 godine, još i danas su nam poznata imena kao što su Dejli telegraf (Daily telegraph), Tajm (Time), Glob (Globe), Sandej Tajms (Sunday Times), Obzerver ( Observer) i mnogi drugi. Obrativši pažnju na potpis ispod tekstova u Glasu Crnogorca, pročitala sam, odnekud poznato ime tadašnjeg šefa Pres biroa u Beogradu Ivana Ivanića. Ne znam gdje je život odveo tog čovjeka, ali sam shvatila da je baš njegov, lični primjerak kataloga stigao, iz Amerike nakon 95 godina, nazad u Crnu Goru na moju adresu. Godine 1951. godine Risto Dragićević piše u Istorijskim sveskama tekst o ovoj izložbi i ona od tada nekako nezasluženo pada u zaborav. Zamišljajući atmosferu toga doba na Cetinju u koju je stigla gospodjica Engleskinja, koja je tokom svog boravka imala i puno bračnih ponuda, razmišljam o njenim reakcijama, ponašanju, fotografisanju, jahanju konjem po brdima i predjelima, koje sigurno mnogi od nas, ni danas u ovom hiper motorizovanom i prohodnom vijeku, nisu obišli u toj mjeri. Sve više shvatam hrabrost te žene. Ne znam kakav je foto-aparat imala uza se, ali znam da u tom dobu foto-aparati nisu bili baš tako praktični i malih dimenzija kao danas. Ne znam niti gdje je i kako razvijala negative. Možda je svraćala i u, te godine (1907) novootvoreni atelje Djordja Djordjevića ( kasnije dvorskog fotografa), koji se reklamira i “preporučuje se za što veću posjetu” u Glasu Crnogorca i stavlja do znanja »poštovanom gradjanstvu«, da je otvorio fotografski atelje u Katunskoj ulici br.8. na Cetinju. Iako je već 1903, otvoren atelja Djovanija Djulija, a 1905. Foto-Lovćen.
Kralj Nikola, 1910.
Prolazi vrijeme, koje Mis Edit Daram koristi da piše tekstove, knige i studije i u maju, 1912 godine odlazi za Skadar pa u Rim vraila se i na Cetinju je gost u kući Janka Vukotića (“Jankova gospodja me je molila da idem sa njenim mužem i snimam njegov ulazak u Prizren”). Zajedno sa kraljem Nikolom, sa Gorice posmatra ratne položaje, i 9. oktobra vidjela je kada je princ Petar opalio prvu granatu na turski logor na granici, i prva šalje vijest u London da je počeo rat. Namjerno preskačem mnoge istorijske i biografske podatke jer želim da, sem nekog fragmentarnog pregleda njenih boravaka, više posvetim pažnje meni bitnom fotografskom polju djelovanja ove hrabre, moglo bi se reći prave foto-reporterke, sa početka vijeka. Edit Daram fotografiše bojna poprišta i crnogorska zauzeća turskih položaja sve do 20. oktobra. Od Podgorice ide s Crnogorskom vojskom prema Skadru, u neposrednoj blizini je Štaba i Kraljevih sinova Danila, Mirka i Petra, sve do 2. novembra, zapisujući sve detalje ratnog i vojnog života, ponašanja i stradanja, često neposredno izložena neprijateljskoj vatri. Nakon devet mjeseci, kada je Skadar pao, odlazi u njega sa novinarom Tajmza. Mis Daram prvi svetski rat provodi daleko od Balkana, provodeći vrijeme u nekoj bolnici na Pirinejskom polustrvu, a potom u Port Saidu ( Egipat) u oba slučaja u službi Udruženja hrišćanske mladeži. Nakon mnogo objavljenih knjiga, raznih dogadja, ona zalazi već u sedmu deceniju životaitada nalazi vremena za sredjivanje svoje ogromne rukopisne, slikarske i foto-riznice, koju je riješila da preda Kraljevskom antropološkom institutu.. Meri je svoju grafičku, slikarsku i foto-zbirku prekontrolisala i ostavila za naučnu upotrebu. Zbirka njenih putovanja pod nazivom “Ms 42”, sadrži 15 svesaka dnevnika, a naslovi govore da ih je vodila od svog prvog iskrcavanja na Balkanu 1900 do 1936 godine. Sve svoje crteže, slike i fotografije uredno je kaširala u velikim albumima i ispod eksponata nalijepila legende. Njeno cjelokupno štampano djelo zauzima preko 2.500 strana. Njena grafičko-slikarska zbirka broji nekoliko stotina radova, a foto-kolekcija oko dvjesto snimaka. U nadi da ćemo sem ovog dnevnika putovanja 1900 –1903, moći uskoro da imamo pristup i njenoj foto-kolekciji zadovoljit ćemo se sa sada njenim crtežima.
Grb na aversu dvorskog fotografa Đorđa Đorđevića 1913. g.
Pomenuću, ukratko, još jednu ženu fotografa koja je “tumarala” ovim prostorima početkom dvadesetog vijeka. Klara Siprel ( Clara Sipprell 1885-1775) bila je jedna od najpoznatijih američkih piktorijalističkih fotografa. Od svojih ranih, godina kao portretista u Bufalu, do kraja, njene sedamdeseto godišnje karijere, Siprel je ostala odana piktorijalnom principu, stvarajući predivne, meko fokusirane fotografije prirodno osvijetljenih predmeta-tema.
Biznis kartica Clare Sipprell
Klara Siprel rodjena je 1885. godine u Tilsanburgu, Ontario. Oko 1900. godine seli se za Bufallo, Nju Jork i počinje da radi u studiju svog brata. Već u to vrijeme počinje da fotografiše i na otvorenom prostoru. Snimala je portrete prijatelja, pejzaže, gradove, mrtve prirode. Svoj foto-aparat 4×5 ubrzo zamjenjuje sa 8×10 foto-aparatom sa objektivom- mekocrtačem za skoro sve njene fotografije.
Dušan Vuksan 10. 08. 1913.god. – Đorđe Đorđević
Njeni portreti su postigli odobravanje umjetničkih kritičara raznih nacija. Iako su odbijali da je prihvate kao člana u mnogim fotografskim klubovima tog vremena, zbog proste činjenice što je žena, ona ipak je učestvovala na mnogim svjetskim izložbama. Godine 1913, dobila je 5 nagrada na foto-izložbama u Bufalu: prvu drugu i treću nagradu u kategoriji aktova, a prvu i drugu u kategoriji portreta. U ranim 20- tim Klara je primila nagradu u kraljevske fotografske izložbe u Londonu za »Najbolji pejzaž Amerike«. Počela je da putuje u inostranstvo, portretišući kraljeve, kraljevske porodice, naučnike, i stvorila mnogo prelijepih pejzaža. Njena tehnika je bila jednostavna: rasoloživo svjetlo, objektiv meko-crtač i nikada nije uvećavala i retuširala fotografije. Osnovala je zimski studio u Nju Jorku i ljetnji studio u Vermontu. Medju poznatim ličnostima koje je portretisala nalaze se i : Albert Ajnaštajn, Oliver Wendel, kralj Švedske i njegova porodica, Perl Bak, Robert Frost, Eleonor Ruzvelt i još mnoge druge. Godine 1974 dobija nagradu vlade države Vermont.
Pjetro Marubi 1834-1903.
Ono što je za nas interesantno je da je Klara Siprel u dva svoja putovanja po Jugoslaviji, 1924. i 1926. godine napravila nekoliko cjelina u vezi sa mjestima, ambijentima i portretima. Jasna Tijardović, kustos MSU u Beogradu ih ovako opisuje: “apstrahujući njihovo primarno značenje karakteriše ih fokus piktorijalističkog pristupa. Njeni odgovori na obilježja koja je zatekla, neodoljivi su primjeri idealizovanih izgleda starina i prošlosti istovremeno su snažno feminilne u detaljističkim i deskriptivnim opisima izabranih cjelina.” U depou MSU u Beogradu se čuva oko tridesetak fotografija sa motivima Crne Gore formata 25X20cm uradjene tehnikom srebrnog bromida na papiru. Motivi, pijace na Cetinju, Rimski most u Podgorici, stari ratnik iz Nikšića, Perast, Ostrog, pogled sa Pavlove strane, portreti seljanke, rijeka Zeta, govore da je ova fotografkinja obišla veći dio Crne Gore. Ono što sam uspjela da saznam je da su fotografije stigle u Muzej u Beogradu kao poklon zbirka, ali na pitanja kod koga i zašto je Klara Siprel boravila u Crnoj Gori, nisam još uspjela da odgovorim. Možda će mi njeni razlozi biti jasniji kada dodjem do knjige koju je o njoj napisala Meri Kenedi 1990. godine na čijim koricama je jedna od Klarinih fotografija snimljena u starom gradu Kotora, koju je ona nazvala gradska kapija.
Fric Ventcel – Portret
Nešto prije njenog boravka Crnu Goru je zabilježio na fotografijama, tokom svojih proputovanjia i njemac Fric Ventcel ( Fritc Wentzel 1877-1963). Da li su razlozi njegovog boravka bili samo trusitički, ne znamo, ali ni za njegove fotografije snimljene u Crnoj Gori ne bi saznali da se njegov sin, takodje fotograf i pisac Društva nacionalne geografije Volkmar Ventcel (Volkmar Wentzel), nije penzionisao i odlučio da sredi arhivu naslijedjenu od oca nakon njegove smrti. Otkrio je nasljedstvo sa više od 100 negativa na staklu 9x12cm koje je on snimio na Blakanu izmedju 1906-1910 godine. Upakovani uredno u crni papir od voska, u kutijama sa čudnim nazivima, natjerali su Volmara da napravi pozitive i otkrije što je na njima. Rezultat su bile predivne piktorijalističke fotografije pejzaža, portreta koji su inspirisali njegovog oca skoro vijek ranije. Medju njima su i fotografije Rijeke Crnojević, portreti Crnogorki, fotografije sa pijaca na Cetinju, Gospa od Škrpjela, Kotor. Fric Wentcel rodjen je 1877, a fotografijom je počeo da se bavi kao trinaestogodišnji već formirani fotograf. Formirani jer je još sa deset godina napravio sam kameru obskuru i sa njome, sa balkona svog stana, posmatrao ulični život Berlina. Godine 1908 upisao se na studije hemije i optike kod profesora Hermana Vogela, istaknutog pinoira fotografije. Inače, za svoja fotografska dostignuća je bio nagradjen srebrnom i zlatnom medaljom bečkog fotografskog društva.
Fric Ventcel-Cetinje, Montenegro 1906, portret dvije Crnogorke
Iako su pomenuta samo ova tri imena (Edit Daram, Klare Siprel, Frica Ventcela) to ne znači da su oni jedini fotografisali Crnu Goru u to vrijeme. Još krajem 19 vijeka i početkom XX slikali su i albanski fotografi Pjetro Marubi i njegov sin Kel Marubi Kodeli koji su bili česti gosti crnogorskog dvora i Crne Gore.
Zlatna medalja – mala, Vencel Fric
Ove bilješke su, u stvari, mada pokrenute mojim interesom za sopstvenu porodicu, ipak dokaz o autentičnoj ljepoti crnogorskih pejzaža i o moći i snazi onih hrabrih pionira fotografske estetike, koji su umjeli da nas, kroz neki predio, kroz bore na licu ili kroz krš na kojemu smo, vide, da nas gledaju i da nas takve kakvi jesmo predstave svijetu. A mi – mi to još ne umijemo i ne znamo…
——————————————
Iz teksta Doc. dr Maje Đurić, RITUAL SMRTI NA FOTOGRAFIJAMA koji je objavila Matica crnogorska – pogledajte link:
http://www.maticacrnogorska.me/files/44/07%20maja%20djuric%20djordjevic.pdf
Sahrana na Cetinju, Atelje Pavla Đonovića, Kolekcija IFCG
” Proglašenjem knjaževine i potrebom što brže emancipacije
Crne Gore u svakom pogledu insistiralo se na iskorjenjivanju
raznih primtivnih obreda, navika i zastarjelih običaja.
Inicijativom i strogošću u primjeni naredbi knjaza Danila na
Petrovdan 1859. godine, śečenje glava je okarakterisano kao
kukavičluk, a zarobljavanje neprijatelja kao vrlina. Strogo je
zabranjeno grebanje lica za umrlim, održavanje običaja takozvanih
mrtvačkih trpeza i vjerivanje đece. Progresivan značaj te
dvije naredbe ne treba mnogo dokazivati. Visoki troškovi
sahrane vrlo teško su pogađali veliki broj siromašnih porodica,
pored ostalih negativnih posljedica koje je taj običaj imao…
– Inače, postoje mnogobrojni podaci o načinima žaljenja i običajima
šireg značaja. Običaji su značajan dio našeg kulturnog
nasljeđa. Naslijeđivani su i prenošeni s generacije na generaciju,
i bili su neophodni pratioci ljudi i njihovog ponašanja.
Prema mišljenju Suzan Zontag, sve fotografije ljudi su
memento mori, jer snimiti fotografiju znači učestvovati u smrtnosti,
povredljivosti, promjenljivosti neke druge osobe ili stvari.
Fotografija zamrzava određeni trenutak u vremenu, te svjedoči
o njegovom toku i o prolaznosti života.
Promišljanje smrti nameće pitanja o toku vremena, prolaznosti
života, što je u vezi s promišljanjem fotografije kao medija koji na
razne načine uzurpira percepciju vremena u kontinuitetu…”
——————————————-
CRNOGORSKI POPIS 2011.
Crna Gora ima 625.266 stanovnika, grupisanih u 194.795 domaćinstava i smještenih u 316.083 stanova, od kojih je 23 posto na tetitoriji Podgorice. Na području Podgorice nalazi se 30 posto stanovništva, odnosno 187.085, saopštio je 13. Maja 2011.g. državni zavod za statistiku Monstat.
Ovo su prvi rezultati popisa stanovništva, domaćinstava i stanova koji je u Crnoj Gori sproveden od 1. do 15. aprila. To je bio prvi popis od ponovnog sticanja državne samostalnosti, a ukupno deseti na teritoriji crnogorske države
Prema popisu iz 2003. godine, Crna Gora je imala 620.145 stanovnika, a 1991. godine su popisivači evidentirali 615.035 stanovnika, što je predstavljalo povećanje od oko 30.000 u odnosu na popis sproveden 1981.godine.
Prema prvom popisu poslije Drugog svjetskog rata, sprovedenom 1948. godine, Crna Gora imala 377.189 stanovnika.
Najnoviji popis je otkrio da su, poslije Podgorice, najnaseljenije opštine Nikšić (72.800) i Bijelo Polje (46.00), a da su najmaloljudnije Šavnik (2.077), Plužine (3.286) i Žabljak (3.599), dok je opština Tivat najgušće naseljena – 307 osoba na kvadratni kilometar.
PREGLED STANOVNIŠTVA PO OPTŠTINAMA
CRNA GORA 625.266
ANDRIJEVICA ……….. 5.117
BAR ………………………….42.368
BERANE…………………… 35.452
BIJELO POLJE…………. 46.676
BUDVA……………………… 19.170
CETINJE……………….. 16.757
DANILOVGRAD………… 17.678
HERCEG NOVI………….. 30.992
KOLAŠIN ………………….. 8.420
KOTOR……………………… 22.799
MOJKOVAC ………………. 8.669
NIKŠIĆ……………………… 72.824
PLAV ………………………… 13.549
PLJEVLJA…………………. 31.060
PLUŽINE …………………… 3.286
PODGORICA …………….. 187.085
ROŽAJE…………………….. 23.312
ŠAVNIK……………………… 2.077
TIVAT ………………………. 14.111
ULCINJ …………………….. 20.265
ŽABLJAK…………………… 3.599
REZULTATI PO PODRUČJIMA
CRNA GORA 625.266
gradska – 401.462
ostala – 223.804
OPŠTINA CETINJE – GRAD I OKOLNA SELA
broj stanovnika broj domaćinstava broj stanova
CETINJE 16.757 5.747 8.968
grad – 14.166 4.686 5.442
okolina – 2.591 1.061 3.526
PREGLED REZULTATA ZA KOMPLETNU OPŠTINU CETINJE
Bajice………………… 781 244 345
Barjamovica………… z z 8
Bijele Poljane………. 16 7 14
Bjeloši……………….. 64 29 52
Bobija………………… 45 24 10
Boguti ……………….. z z 14
Bokovo ……………… 38 14 48
Češljari ……………… 6 z 10
Cetinje (g)………… 13.991 4.609 5.286
Čevo…………………. 63 26 44
Đalci…………………. z z 14
Dide…………………. z z z
Đinovići ………….. 13 7 51
Dobrska Župa …………. 57 28 107
Dobrsko Selo…………… 63 26 65
Dodoši …………………. 43 29 54
Donja Zaljut ……………. 27 8 39
Donje Selo ……………… 10 8 75
Dragomi Do……………. 8 z 9
Drušići ………………….. 71 35 102
Dubovik ………………… 8 z 19
Dubovo …………………. – – 33
Dugi Do …………………. 11 z 32
Dujeva ………………….. z z 26
Erakovići……………… 100 37 65
Gađi ……………………….. z z 6
Gornja Zaljut …………… 10 z 14
Gornji Ceklin …………… 22 14 85
Grab ……………………… 25 13 22
Građani ………………….. 25 13 53
Gradina ………………….. 11 z 11
Izvori ……………………… 13 z 9
Jankovići ………………… 22 z 12
Jezer ……………………… 9 z 22
Kobilji Do…………………. 25 11 38
Kopito ……………………. 24 10 20
Kosijeri …………………… 28 16 57
—————————————————————————————-
-Prvu tenisku partiju u Crnoj Gori odigrao je knjaz Nikola I Petrović 1894. godine na Cetinju.
-Crnogorsko vino “Vranac” dobilo je gran-pri na Balkanskoj izložbi u Londonu 1907. godine.
———————————————–
DVA FOTOSA IZ 1939 GODINE KOJI SVJEDOČE O GRAĐANSKOJ ATMOSFERI NA CETINJU
-KOLEKTIV CETINJSKE GIMNAZIJE …
U prvom redu: treći s lijeva je prof. Nikola Rot (kasnije prof. psihologije na Univerzitetu u Beogradu, do njega je prof. Nikola Lekić
Fotos je napravljen u hotelu “Grand” a četvrti s lijeva je Niko Rolović
Napomena: Zahvaljujem gosp. Miodragu Lekiću na ustupljenim fotosima i pozivam čitaoce sajta na saradnju …
SPECIJALNA BOLNICA ZA PLUĆNE BOLESTI NA CETINJU
Poštovani čitaoci sajta, prilog koji je pred Vama, a koji kroz osvrt na Specijalnu bolnicu za plućne bolesti na Cetinju, predstavlja dragocjenu kockicu mozaika o razvoju zdravstva na Cetinju a samim tim i razvoju Cetinja, nastao je zahvaljujući razumijevanju starog Cetinjanina, poznatog naučnog i zdravstvenog radnika i vrsnog ginekologa, Prim. dr med. sci Vasilija Kusovca koji mi je, za potrebe sajta, dao dio rukopisa knjige “ZDRAVSTVENA KULTURA I ZDRAVSTVENA SLUŽBA U CRNOJ GORI” sa posebnim osvrtom na bolnicu “Danilo I”, pa mu se u ovom prilikom najtoplije zahvaljujem.
“U novembru 1946. godine otvorena je na Cetinju Specijalna bolnica za plućne bolesti u narodu popularno nazivana “Sanatorijum”. Smještena je bila u zgradi bivše Italijanske legacije. Njen prvi upravnik bio je dr Vojimir Medin. Lokacija bolnice nije bila najpovoljnija jer je to bio praktično dio gradskog naselja a zbog ondašnjeg straha od tuberkuloze, razumljivo, nije bila najbolje prihvaćena od građanstva Cetinja. U jednom dijelu zgrade bio je smješten Antituberkulozni dispanzer. Broj kreveta se kretao od 80 do 150. Već nakon mjesec dana od njenog osnivanja, angažovanjem dr Cvjetka Popovića, koji će kasnije više godina biti i njen upravnik, na rad u bolnici je došlo 10. časnih sestara Franjevki bezgrešnog začeća. Dr Cvjetko Popović, je u to vrijeme bio u Golniku, na specijalizaciji ftiziologije i lično se, zamolnicama, uključio u angažovanju časnih sestara za rad u tek osnovani “Sanatorijum” i koordinaciju sa Ministarstvom socijalnog staranja i narodnog zdravlja Crne Gore i Biskupskim Ordinarijatom u Baru za zadovoljavanje njihovih potreba. To je bio prvi dolazak časnih sestara u Crnu Goru. Od tada su sestre FBZ postale stalne pratilje razvoja sestrinstva i njege bolesnika, samarićanstva i pomoći bolesnim, starim i iznemoglim osobama, posebno u antituberkuloznim ustanovama.
Pedesetih godina će početi sa radom i na Internom odjeljenju bolnice “Danilo I” na Cetinju, na kojem će njihovi nečujni koraci, tihi melemni glasovi i nesebična njega postati sastavni dio liječenja bolesnika na tom uvijek uzornom odjeljenju. Doduše, nijesu to bile prve časne sestre na radu u bolnici “Danilo I”. Još krajem proljeća 1947. godine, došle su na Cetinje u Danilovu bolnicu, 12 sestara sv. Križa koje su nakon dvije godine rada otišle. Sestre Franjevke će pedesetih godina raditi i u Stacionaru EI “Obod”, povremeno kasnije i na ORL odjeljenju i RTG odjeljenju bolnice “Danilo I”. Svoje požrtvovanje i ljubav prema bolesniku su iskazale i prilikom požara u Sanatorijumu u junu 1949. godine a ljubav prema gradu pod Lovćenom, svojim ostajanjem poslije požara i pored ponuda da se vrate u svoj zavičaj. Privremeno raspoređene na Ivanovim koritima, Kolašinu, Brezoviku i bolnici “Danilo I”, ponovo su se okupile oko bolesničkih kreveta u “Sanatorijumu” januara 1950. godine nakon popravke zgrade i tu nastavile sa radom do 1959. godine kada prestaje rad “Sanatorijuma” na Cetinju. Njegovu funkciju preuzela je istoimena bolnica u Brezoviku koja danas predstavlja referentnu ustanovu u toj oblasti u Crnoj Gori.
U Specijalnoj bolnici za tuberkulozu pluća na Cetinju 1952. godine radili su: dr Cvjetko Popović, dr Savo Popović i dr Božidar Lukšić.
Dr Cvjetko Popović je rođen u Miokusoviće (Danilovgrad) 1898. godine. Medicinski fakultet je završio u Bariju 1925. godine. Kao ljekar radio je kratko u bolnici “Danilo I” na Cetinju a bio je i v.d. upravnika Doma zdravlja u Baru. Završio je specijalizaciju iz ftiziologije a 1948. godine je bio deset mjeseci kao stipendista SZO na stručno usavršavanje u Švajcarskoj. Iskustva stečena iz oblasti grudne hirurgije je prenio i uveo u radu “Sanatorijuma” na Cetinju. Zbog ličnog oboljenja posljednjih godina mu je radna sposobnost bila dosta smanjena. Umro je na Cetinju 1956. godine i sahranjen je na cetinjskom Novom groblju”.
U CRNOJ GORI VEĆ ŠESTI DAN NEMA NIKAKVOG SAOBRAĆAJA
CETINJE, 18.JANUAR 1935. GODINE
-Iz teksta koji je objavila „Politika“ evo nekolike informacije:
Snijeg je na Cetinju polovinom januara 1935. godine dostigao visinu od 180 cm tako da je saobraćaj bio potpuno paralisan. Ista situacija zadesila je i ostale crnogorske gradove.
Jedna mala grupa turista uspjela je novim putem od Budve da se pješice probije do Cetinja. Oko hiljadu ljudi je bilo angažovano da čisti put do Rijeke Crnojevića.
Stari put Cetinje – Njeguši – Kotor po riječima stručnjaka neće biti prohodan za period do dva mjeseca a kao glavni razlog navodi se:
„Traktor koji je industrijalac sa Cetinja Lale Zuber stavio besplatno na raspolaganje pošao je prema Bukovici da čisti snijeg ali je tamo zatrpan i ostaće do proljeća. Treba naglasiti da je taj zlosrećni traktor bio jedina nada cijelog Cetinja i njegova tragična sudbina pogodila je sve Cetinjane, čak i najveće optimiste.Problemi snabdijevanja gradskog stanovništva sa namirnicama i ogrevom su veliki. Tovar drva dostigao je cijenu od 50 dinara… Para za plaćanje radnika koji čiste snijeg ima dosta …“
PS
Zahvaljujem redovnom čitaocu našeg sajta gospodinu Milenku Petroviću iz Herceg Novog na ovom prilogu.
PRVI AVION NA CETINJU (1913. GODINE)
O ILIJI PLAMENCU, ministru vojnom od 08 .03.1879 do 06.12.1905
Rođen u Boljevićima (Crmnica) 04. 06. 1821. – umro 06. 03. 1916. Crnogorski vojvoda, senator i ministar vojni, jedan od najbližih saradnika kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Osnovnu pismenost stekao je u Boljevićima, a zatim je jedno vrijeme učio osnovnu školu u Cetinjskom manastiru. Kao mladić primio je sveštenički čin 1843.
Skoro čitavu deceniju bio je sveštenik, da bi na početku vladavine knjaza Danila 1851. bio imenovan za plemenskog kapetana. Kao plemenski kapetan učestvovao je u ratovima s Turskom 1853. i 1862. godine (Omer-pašini pohodi). Tokom crnogorsko-osmanskog rata 1862. godine, Plamenac se nalazio na granici prema Krajini, u odredu vojvode Maša Đurovića. Njihov zadatak je bio da spriječe eventualni prodor osmanske vojske od Skadra. Nakon završetka rata, knjaz Nikola je odlučio da boljevićkog kapetana Iliju Plamenca imenuje za člana Senata, i to umjesto njegovog strica Tura Stevova Plamenca, koji je poginuo u boju na Meterizima, početkom avgusta 1862. godine. Istovremeno, senator Ilija Plamenac dobio je vojvodsko zvanje. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XIX vijeka, vojvoda Ilija Plamenac je imao važnu ulogu u reorganizaciji i modernizaciji crnogorske vojske. Zbog vojnih nabavki, vojvoda Plamenac je 1874. godine išao i u Beč. Prije Beča, vojvoda Plamenac je bio s knjazom Nikolom u Petrogradu, prilikom njegove prve posjete Rusiji (1869). Važnu ulogu vojvoda Plamenac je imao u toku crnogorsko-osmanskog rata 1876-1878 godine.
Na početku rata, knjaz Nikola ga je imenovao komandantom odreda u čijem su sastavu bila tri bataljona i jedna brdska baterija (oko 2000 vojnika). Njegov odred bio je dio Južne vojske, kojom je komandovao vojvoda Božo Petrović Njegoš. Sa svojim odredom učestvovao je u bici na Fudini.
Na početku druge faze crnogorsko-osmanskog rata, u aprilu 1877. godine vojvoda Ilija Plamenac je dobio komandu nad odredom crnogorske vojske koji su činili Martinićki, Zavalski, Stijenski i Piperski bataljon.
Krajem jula 1877. godine odred vojvode Plamenca pridružio se crnogorskoj vojsci koja je opsjela Nikšić. Jedinice pod komandom vojvode Plamenca, zauzele su Ulcinj 18. januara 1878. godine. Završetak crnogorsko-osmanskog rata, Plamenac je dočekao kao komandant Primorja i Krajine. Odmah po završetku Berlinskog kongresa (jul 1878.), njegov je zadatak bio da na ovom prostoru organizuje crnogorsku vlast i da rukovodi zaposijedanjem teritorija izmedu Skadarskog jezera, Bojane i Jadranskog mora, koje su odlukom Kongresa, pripale Crnoj Gori. Vojvoda Ilija Plamenac je bio prvi upravitelj Podgorice. Nedugo nakon pripajanja Podgorice, imenovan je za komandanta crnogorskog odreda koji je imao zadatak da zaposjedne oblast Gruda i Hota, koji su odlukama Kongresa u Berlinu, pripale Crnoj Gori. Pored komande nad odredom od 10.000 vojnika, vojvoda Plamenac je obavljao i dužnost političkog komesara, pa je sa osmanskim vlastima u Skadru često nastupao kao pregovarač u ime crnogorske vlade. Regulisanjem spornih pograničnih pitanja na ovom sektoru, krajem 1880. godine, okončana je vojno-diplomatska misija vojvode Ilije Plamenca. Povratkom na Cetinje preuzeo je dužnost ministra vojnog, na koju je imenovan marta 1879. godine. Dužnost ministra vojnog obavljao je do 1905. godine. Nakon 26 godina ministrovanja, vojvoda Plamenac je penzionisan. Umro je 06. 03. 1916. godine.
CETINJE IZ 1910. GODINE
PS: Zahvaljujem gospodinu Veselinu Nikoliću na ustupljenim fotosima
O GROBOVIMA PRED VLAŠKOM CRKVOM
Današnji stepen zapuštenosti grobova i nadgrobnih spomenika pred Vlaškom crkvom koja je podignuta oko 1450. godine, naveo me da podsjetim na neke od njih:
-Dva stećka koji se nalaze na samom ulazu u groblje (sa lijeve i desne strane staze koja vodi do crkve) a koji su prema legendi pripadali Ivanu Borojeviću i njegovoj ženi Jelici;
-Grob glavnog hajdučkog harambaše Baja (Nikolića) Pivljanina (poginuo 1685. godine na Vrtijeljci) i njegove žene;
-Grob mitropolita Ilariona Roganovića koji je umro 1882. godine (nalazi se u enterijeru Vlaške crkve);
-Grob mitropolita Visariona Ljubiše, vd ministra prosvjete i crkvenih poslova (umro 1884);
-Grob Jovana Pavlovića, publiciste, direktora Cetinjske gimnazije, ministra crnogorske prosvjete, vlasnik prve knjižare i antikvarnice na Cetinju i inicijatora osnivanja (1883. godine) Dobrovoljnog diletantskog društva koje je 1884. godine pokrenulo akciju za podizanje Zetskog doma (umro 1892);
-Grob Sule Radova Radulovića, narodnog pametara (umro 1872);
-Grob Ilije Beare, profesora Bogoslovije, predavača i direktora Cetinjske gimnazije (sahranjen je 27 decembra 1887);
-Grob kneza Grujice Matijaševog Lopičića, senatora i kapetana plemena Ceklina (umro 1847);
-Grob Zrna Popovića, komandira Grebačke čete Cucko-ćeklićkog bataljona, nosioca Zlatne medalje Obilića … (poginuo 1886);
-Grob Tripka Grubačića, ustaničkog kapetana u nevesinjskoj buni;
-Grob Stanka Ivanovića, rektora Bogoslovije na Cetinju (umro je 1927);
-Grob Neša Mihailovog Radičevića, državnog puškara za vrijeme vladike Petra II i knjaza Danila (umro 1863);
-Grob Marka J. Bjeladinovića (umro 1865), ađutanta knjaza Danila;
-Grob Nika Lazova Kapisode iz Pobora (umro 1890);
-Grob Stanka Vujovića, kapetana (poginuo 1862);
-Grob djece engleskog diplomate na kojem piše i: “Grob je kolijevka bolna dana …”
-Humke devet partizanskih boraca koji su poginuli braneći Cetinje 13.11. 1944.
Na groblju se nalazi i nekoliko grobova koje nije moguće identifikovati …
-REKORDNE PADAVINE …
Saradnik sajta gosp. Mladen Popović, kojemu je hobi Meteorologija, poslao je nekoliko zanimljivosti iz proteklog perioda na kojima mu se u Vaše i moje ime srdačno zahvaljujem:
-Prosječna količina padavina na Cetinju za novembar (period 1951-1990), iznosi 494 mm, a tokom mjeseca novembra 2010. godine, palo je čak 937,5 mm vodenog taloga !!!
– Zabilježen je 21 dan sa pojavom padavina, a kiše je bilo svaki dan u periodu od 17. do 30. novembra 2010.
I decembar 2010. godine je krenuo ekstremno kišovito. Naime, jutros tj. 01. decembra u 7h u Cetinje je izmjereno čak 328 mm kiše, što predstavlja
najveću 24-časovnu količinu padavina zabilježenu u ovoj godini.
Na Cetinje je 2. decembra izmjereno 158,4 mm vodenog
taloga što znači da je ukupno za 48 časova palo 486,4 mm kiše (lit/m2).
Skadarsko jezero, prema jutrošnjem mjerenju (02.12.2010) u Plavnici, dostiglo je nivo od 538 santimetara što je iznad rekorda iz 1963. godine. U januaru 2010. godine nivo jezera je iznosio 495 cm.
Nivo Skadarskog jezera je 03.12.2010. dostigao 567 cm a 04.12.2010 vodostaj Skadarskog jezera je porastao na 584 cm što predstavlja dosadašnji rekord.
–PAVILJON NA IVANOVIM KORTIMA
Od sredstava koja je Austrija dala Crnoj Gori na ime reparacije napravljen je (oko 1925. godine) na Cetinju Higijenski zavod a na Ivanovim koritima Paviljon za oporavak i liječenje (posebno “lakših” plućnih bolesnika) koji je bio pod upravom Higijenskog zavoda. Imao je sobe za muškarce, sobe za žene i sobe za djecu. Boravak se plaćao jer država nije za ovu svrhu participirala u troškovima a mjesečni pansion sa ljekarskom njegom je koštao 450 dinara (plata profesora je tada iznosila oko 1200 dinara).
U prvoj cetinjskoj fabrici “OBOD” – „Borba“, 09. 08. 1954. godine
Smela zamisao
Jedan inženjer je dao zamisao o fabrici na Cetinju. Ona se zasnivala na tome što u pasivnom kraju, sa dosta neuposlene radne snage i slabim saobraćajnim vezama, može jedino opstati industrija elektroinstalaterskog materijala. Zahteva relativno male količine sirovina a gotovi se proizvodi mogu transportovati i sa najprimitivnijim saobraćajnim sredstvima.
Ideja. Smejali su mu se. Čak i sama ideja bila je isuviše smela, fantazerska. Sredstava nije bilo niotkud. Sa čime da se počne u siromašnom gradu koji je od toliko potrebnog mogao pružiti samo gole ruke neukih devojaka bez posla. Nije li problem socijalno neobezbeđenih bio jedino bogastvo Cetinja u to vreme – početkom prošle godine.
Pa ipak inženjer Petar Sinanović nije napustio svoju ideju. Ni onda, kada je postavljen za direktora fabrike za konzerviranje ribe na Crnojevića Rijeci. Tamo su se, naprotiv, mogla prikupiti početna sredstva. I prvi, višak fonda plata od 4,5 miliona dinara poslužio je kao osnova za novu fabriku „Obod“. A sada vrednost proizvoda dostiže milijardu dinara …
Novac je pridolazio
Kupili su mašine od nekog propalog trgovca. Nisu ih čak ni platili, već su u početku radili po sporazumu, da mu ih od realizovanog proizvoda plate.
U samom središtu grada, u napuštenoj garaži, otpočela je proizvodnja sapuna. Poluprimitivna radionica je osvajala malo tržište. Sapun se dobro prodavao, tako da su došli do novih sredstava. I ne samo to. Kakvom se sve trgovinom nisu bavili inženjer Sinanović i kolektiv „Oboda“! Otvarali su mesare po Primorju. Organizovali preprodaju voća i povrća. Sušaru za kože … I novac je pridolazio. Sa 21 milion dobiti iz 1953. godine moglo se već poći u kupovini. Pa opet, nabavili su samo stare strugove, frez mašine i šepinge, iz reparacionog materijala. Dotrajale i skoro neupotrebljive. Osnovali su alatnicu. I proizvodnja je počela. Proizvoditi se moralo, makar i na primitivni, zanatski način. Jer proizvod, ne dotacija i kredit (od osnivanja do sada fabrika je dobila svega 105 miliona kredita), morao je da im pribavi nova sredstva. To je bio taj „partizanski način“. Proizvoditi, proizvoditi, makar i ma gde.
I sada, kad prođete kroz masivnu crvenu kapiju, i sretne vas gradilište, rupčage, zatrpani putevi … Samo zvučnici, kao u kakvoj staroj fabrici raznose zvuk pesme. Sat na ulazu koji beleži vreme odlaska i dolaska radnika. Okolo igrališta za odbojku i košarku. Ring. – Pa gde se proizvodi? Male crvene zgrade alatnice i mašinskog pogona. U sušari za kože – livnica. Jamska peć – kalupi. Pred sušarom najprimitivnija kupolna peć. Od tri benzinska bureta napravljena. I sve odlično služi svojoj svrhi.
„Obod“ fabrika elektroinstalaterskog materijala i preciznih instrumenata na Cetinju. Noću klopara mala termocentrala. Kao voz uzbrdicom: klapa!… klapa! … celu noć!
Mnogo li se promenilo? Čini se da grad tiho diše. I da nije ništa tako važno kao poći na Danilov grob ili se popeti pre oblaka na Kapu, do Njegoševog mauzoleja.
GUMNO IVANA CRNOJEVIĆA …
Gospodar Crne Gore Ivan Crnojević, drugi sin Stefana (Stefanice) Crnojevića, rođen 1442, postao je legendarna ličnost ponajviše učešćem u borbama protiv Osmanlija. Crnom Gorom je vladao od 1465. do 1490 …
ĐE SE ĐEDE ZVONO IVANOVO …
Zvono Ivana Crnojevića stradalo je 1934. godine. Tada je skinuto sa manastira Ivana Crnojevića. Zvonilo je povodom događaja posebno važnih i svečanih u istoriji Crne Gore. Ljubomir Nenadović je zapisao o zvonu Ivana Crnojevića: “Ono je dočekalo da oglasi da se predao Nikšić, Bar, Niš, Plevna, Jedrene. Ono je dočekalo da oglasi: da je osvojeno ostrvo Vranjina, stolica stare Zetske Mitropolije, odakle se negda njegova jeka razlegala po talasima Skadarskog jezera”.
”Čuveno zvono Ivanovo zvonilo je kad se rodio prijestolonasljednik Danilo, najstariji sin knjaza Nikole I Petrovića Njegoša i kad je crnogorska vojska izvojevala pobjedu na Vučjem Dolu.
To je staro zvono smetalo brisačima crnogorske istorije, pa su ga pod izgovorom da je napuklo, poslali u Vojvodinu da se pretopi, i od njega su mesingane kvake na kapijama vojvođanske gospode”, piše crnogorski istoričar dr Radoslav Rotković.
IZ PISMA UPRAVITELJA VAROŠI CETINJE T. VUKOTIĆA KNJAZU NIKOLI, Cetinje, 02. februara 1881.
Vaše Visočanstvo
Premilostivi Gospodaru
Kad je misao pokrenula Vaše Visočanstvo, da mi povjeri upravu svoje Prestolnice, ja na sigurno znam da Vaše Visočanstvo u pogledu uređenja iste s pravom više od mene očekuje nego od dosadanjih upravljača njeni.
Ja bi rado i s najvećom energijom postarao se odgovoriti Vašoj Visokoj i Plemenitoj želji, samo kad bi imao odrešene ruke, da radim po svome znanju i uviđavnosti, razumije se ono što će služiti na zadovoljstvo Vašeg Visočanstva, i na korist i lijepi ugled same Prestolnice. Što se tiče administrativnog uređenja njenog, želio bih Gospodaru da mi se u tome niko ne miješa osim Vašeg Visočanstva. Tome razložne i korisne savjete, od svakog primaću, bio nadležan ili ne, s blagodarnošću.
Sada oću kratko da izložim Vašem Visočanstvu, što bi po mome mišljenju trebalo odma uraditi.
Vašem je Visočanstvu držim vrlo dobro poznato, da u ovoj varoši ima skoro jedna trećina stanovnika, koja nije, ne samo za ovu, nego ni za jednu drugu varoš, zato što nikakav posao koi se za varoš ište ne zna raditi. Oni žive skoro o prevari i na štetu drugi …
Ovo je čini mi se najpokvarenija i najneradnija klasa ljudi koja se iz raznih Plemena ovdje doselila, i ništa ne radi a u pogledu reda i ljuckoće, može se slobodno uporediti najprostijem selu crnogorskom…
Treba Gospodaru, dozvoliti da svi Stanovnici varoši ove, bili Podajnici Vašeg Visočanstva ili strani, plaćaju one troškove koji se na njih od strane mjestne vlasti razrežu prema imovnom stanju, jer nema primjera u svijetu da ljudi u jednoj varoši sva prava uživaju, a ništa da nikom ne plaćaju, kao što je kod nas …
PRVO AKCIONARSKO DRUŠTVO I IZGRADNJA VELIKE LOKANDE
Prvo akcionarsko društvo u Crnoj Gori osnovano je 1863. godine a nosilo je naziv “Društvo za gradnju jedne gostionice na Cetinju”. Društvo je imalo svoj “Ustav” a prve akcije su štampane i puštene u promet juna mjeseca 1863. godine. Svaka emitovana akcija pored rednog broja i datuma emitovanja (Na Cetinju 1.junija 1863.) sadržavala je oznaku vrijednosti /pedeset (50) fjorina/ uz napomenu da je to dio glavnice od 10.000 fjorina “opredijeljenih za građenje gostionice na Cetinju”, kao i garanciju sigurnosti uloga od strane crnogorske države uz poziv na član 6. Ustava društva. Država je bila u obavezi da akcije otkupi od vlasnika u roku od 20 godina …
Sredstva potrebna za otpočinjanje radova na izgradnji velike Lokande su veoma brzo prikupljena. Petoga jula 1863. akcionarsko društvo je preko svog “odabranog člana”, vojvode Petra Vukotića sklopilo ugovor sa zidarom Jovom Terzovićem iz Boke o zidanju Lokande. Tako je nastala “Obvezanica” – ugovor o izgradnji u pet članova, kojim se Jovo Terzović obavezuje i garantuje svojom imovinom da će uz honorar od 2.000 “talijera u cvancike” i pripremljeni materijal od strane investitora ograditi Lokandu od: 70. noga dužine, 52. noge širine, i 26. visine (noga bečka_stopa=0315 m). U obveznici je dalje utvrđen kvalitet i način izrade zidova i prozora kao i garancija majstora Terzovića koji prilaže za depozit svoje imanje (kuća i baština) u vrijednosti od 2.000 fjorina. Lokanda je brzo sagrađena a otvorena je 1864. godine. Imala je restoran i osam spavaćih soba pa se broj gostiju stalno povećavao.
Veliku Lokandu na Cetinju je 1876. godine zakupio a 1889. godine otkupio od države Vuko Jeftov Vuletić, glasoviti crnogorski trgovac onoga vremena na osnovu “Pogodbe” sklopljene sa opštinom Cetinje, koju je u ovom poslu zastupao Špiro Popović u isto vrijeme i punomoćenik crnogorske vlade. “Pogodba” je sklopljena i propisno ovjerena od nadležnih vlasti na Cetinju 06. decembra 1889. godine.
DETALJ IZ BAJOVE ULICE 1967, Snimio Krsto Đuričić
POŠTAR – DEPEŠA
Sa fotosa Krsta Đuričića vidi se kako je izgledala Njegoševa ulica 11.marta 1965. godine …
A na fotosu Slobodana Boba Krstićevića, koji je napravljen tih dana, vidimo čuvenog i savjesnog poštara Rada Vušurovića, kojeg su sugrađani zbog brzine uručenja poštanskih pošiljki nazvali “Depeša”, kako na svojem biciklu marke “Rog”, hita da preda dnevnu poštu …
JUBILARNE SVEČANOSTI 1910. GODINE
Na jubilarnim svečanostima 1910. godine, povodom proslava pedesetogodišnjice vladavine kralja Nikole, zlatne svadbe kraljevskog para i proglašenja Crne Gore za kraljevinu, na Cetinju je bilo oko 28.000 ljudi. Gotovo svi evropski dvorovi poslali su svoje predstavnike a od evropskih vladara prvi je čestitao kralju Nikoli jubilej rumunski kralj Karol. Rumunsku delegaciju predvodio je general Budistenau, predsjednik Senata.
Pripreme za proslavu počele su znatno ranije. Organizacija čitave proslave povjerena je Odboru na čelu sa Mitrofanom Banom. Za potrebe finansiranja troškova proslave kao i za završetak radova na Domu knjaževske vlade kao i rekonstrukciji kraljevske rezidencije (dograđen je ulazni trijem, postavljen je parket, sve odaje su ukrašene umjetničkim slikama a obnovljen je i namještaj), utrošen je zajam od 6. miliona perpera.
Na svečanostima su boravili mnogobrojni fotografi, saradnici vodećih evropskih ilustrovanih časopisa a crnogorska vlada je bila angažovala poznatog zagrebačkog fotografa Rudolfa Mosingera da snimi sve važnije događaje. Pored albuma fotografija “Vladalačka kuća Petrović – Njegoš” i albuma “Slike iz Crne Gore” Mosinger je radio na izradi štambilja, vinjeta, karata u litografiji, koverata, čestitki za Novu godinu i vizit karti za kralja Nikolu. Ovaj umjetnik snimio je i film o ovim svečanostima.
DVA KIPA SLOBODE
Ljeta 2010. godine, spomenik Lovćenska vila (koji po mnogima predstavla CRNOGORSKI KIP SLOBODE), našao se na markici sa AMERIČKIM KIPOM SLOBODE. U njihovoj pozadini “lepršaju” zastave ovih prijateljskih država…
U Sjedinjenim Američkim Državama , Avgusta 2010. godine, izašle su poštanske markice u čast izložbe FRIENDSHIP FOREVER, koja je organizovana na Cetinju, autora Zorana B. Zekovića. Za izradu ove markice je zaslužan član Fondacije “East River Montenegro” Mr. Greg Erickson iz američke države Iowa, koji se aktivno uključio u prezentovanje istine o odnosima SAD i Crne Gore i promovisanju Crne Gore u svijetu.
IZVIDJAČKO – SKAUTSKI ODRED “GOJKO KRUŠKA”, CETINJE
Pomagaće mladima
Proteklog vikenda (21. 22 i 23.avgusta 2010) izviđačko – skautski odred „Gojko Kruška“ sa Cetinja je u cilju proslave 55 godina postojanja održao logorovanje na Ivanovim koritima.
Mlađi i stariji izviđači i planinke su još jednom prilikom pokazali zavidno znanje u disciplinama poput topografije, signalizacije, čvorologije, šatorizacije…
Logorovanju je prisustvovalo preko 40 redovnih članova Odreda.
Od jeseni se planira veće angažovanje na popularizaciji skautske organizacije kako među građanima tako i među osnovcima i gimnazijalcima grada Cetinja.
Članovi, oni od samog postanka Odreda poput prvog starješine gospođe Stanke Đikanović, pa preko predstavnika nekoliko generacija formirali su klub brđana i brđanki. Prvom logoravanju uz redovno članstvo, prisustvovalo je njih 35. Nakon više godina „zamrznute“aktivnosti rado su odgovorili svim postavljenim zadacima. Godine su jedino malo teže podnijele spavanje u šatorima. Za starješinu Kluba izabran je Dragan Adžić- Adžo. Brđani i brđanke će aktivno učestovati u svim aktivnostima Odreda, a prvenstveno na poboljšanju uslova rada, saradnji sa ostalim izviđačkim aktivistima u zemlji i inostranstvu, planiranju proslava značajnih datuma, organizovanju zajedničkih smotri, organizaciji pravih izviđačkih višeboja itd.
Prvo zajedničko logoravanje mladih i starijih članova omogućeno je upravo poklonom kluba brđana i brđanki koji su za početak uz samo druženje još donirali i 25 novih šatora.
PS
Zahvaljujem autoru ovog lijepog priloga gosp. Momčilu Momu Zekoviću
—————————————————————————————
Poštovani čitaoci sajta, ove dva veoma interesantna priloga, pripremio je gospodin Nikola Vujanović, profesor. Zahvaljujemo se profesoru Vujanoviću i pozivamo vas na saradnju kako bi sajt imao što bolji sadržaj. Vesko Pejović
SIJALICA STOGODIŠNJAKINJA – JUBILARNA SIJALICA
Jedna od najstarijih sijalica na svijetu, a, vjerovatno, najstarija koja je još u funkciji, nalazi se na Cetinju i u posjedu je porodice Pravilović. Naime, članovi ove porodice od početka rada cetinjske Centrale, 1910. godine pa sve do danas rade kao električari i inženjeri pa i priča o, sada već slavnoj, sijalici počinje od podataka koji se još jedino od njih mogu dobiti.
Proizvodjač ove sijalice je firma Osram čiji se znak i poslije stotinu godina danas jasno vidi a od prvog dana rada Centrale, služila je kao kontrolna lampa prilikom puštanja u rad motora i bila je otporna na promjene napona. Ova činjenica, vjerovatno, i objašnjava njenu digovječnost s obzirom na to da je do prije nekoliko godina osvjetljavala jednu od soba u Banskim stanovima. Značajno interesovanje za sijalicu pokazao je i njen matični proizvodjač, austrijski Osram, medjutim, za sada, vlasnici ne žele da se odreknu ovog jedinstvenog svjedoka istorije elektrike na Cetinju.
O sijalici koja se nalazi kod porodice Pravilović snimljen je 1996. i dokumentarni film kojeg je režirao Bane Bastać a postoji i čitav niz članaka napisanih upravo o njoj.
ZVIJEZDE ZA PARTIZANE
Na samom početku Drugog svjetskog rata u radionici cetinjske Centrale izradjivane su mesingane zvijezde petokrake koje su kasnije doturane partizanima kako bi se prišivale na kape. Zvijezde su bile odličnih proporcija, o čemu svjedoči i ova jedina sačuvana koja se nalazi na slici, a akciju ilegalne izrade petokraka vodio je tadašnji šef postrojenja Centrale, Lazar Markov Pravilović. Do završetka rata uradjeno je više hiljada ovih zvijezda koje su bile namijenjene borcima jedinica NOB-a na teritoriji čitave Jugoslavije.
DRUGI O NAMA
Australijski list Herald Sun uvrstio je crnogorsku prijestonicu Cetinje među deset neotkrivenih evropskih gradova.
“Završili ste sa Venecijom, Parizom i Londonom? Otkačili ste Prag, Budimpeštu, Berlin i Dubrovnik? Možda je vrijeme za malo dublje kopanje u traženju sljedeće evropske avanture”, navodi David Whitley, autor teksta pod nazivom Deset top evropskih gradova za koje nikad nijeste čuli.
On preporučuje neke od najboljih gradova “ispod radara” za koje treba znati. Cetinje se, kako podsjeća, može naći u visokim planinama kroz koje vožnja na putu od Kotora nudi očaravajući pogled na gotovo svakom koraku.
“Tamo je mali gradić prepun palata i rezidencija. Većina je pretvorena u kuće, amabasade ili škole, a jedna posebno velika zgrada je Nacionalni muzej Crne Gore sa umjetničkom galerijom”, konstatuje Whitley.
On podsjeća da je Cetinjski manastir takođe popularan, čak i ako su njegov Časni krst i ostaci Jovana Krstitelja “sumnjivog porijekla”. Navodi, doduše, da je Cetinje noću malo napušten grad sa oskudnim uslugama smještaja i ishrane.
08.08.2010
——————————————————————————–
Pobjeda, Društvo – Nedjelja, 04. jul 2010. godine
KAKO NAS DRUGI VIDE
Dva strana novinara i jedan zapadnoevropski biznismen proputovali su za Pobjedu Crnom Gorom
PS: Za posjetioce sajta i rubriku Zanimljivosti izdvojio sam:
Opila me patina Cetinja
Na Cetinju sam našao veliku tablu na kojoj su ucrtani muzeji i turističke znamenitosti. Proveo sam cijelo prije podne u tom gradu. Kupio sam jedinstvenu kartu za više muzeja. Posjetio sam stari dvorac crnogorskog kralja Nikole, muzej u kojem je sala za bilijar crnogorskog vladara Petrovića Njegoša, Etnografski muzej, Istorijski muzej i Reljef. Nažalost nijesam uspio da uđem u Cetinjski manastir ni u Rezidenciju Predsjednika Crne Gore.
Cetinje je fantastičan gradić. Ja sam ostao opijen potpuno tom kombinacijom mira, planinske svježine i patine koja izbija svuda. Interesantne su stare zgrade ambasada iz vremena kada je Crna Gora postala priznata država Evrope.
U muzejima na artefaktima i postavci nedostaju ponegdje potpisi na engleskom ili nekom stranom jeziku, ali je to nadoknađeno ljubaznošću i stručnošću kustosa. Takvu uslugu, takvu predanost posjetiocu rijetko možete sresti. U stvari, ja to nikada nijesam doživio. U Istorijskom muzeju je kustosica deset minuta odgovarala na moja pitanja postavljana na mješavini bugarskog i engleskog. Strogo sam poštovao pravilo da u muzejima ne fotografišem, ali sam ipak, priznajem, to pravilo prekršio kada sam slikao činove crnogorskih oficira. Zanimaju me vojna obilježja evropskih vojski, to mi je hobi, pa nijesam mogao da odolim. Nažalost, nedostaje mi informacija na engleskom. I skoro da ne znam ništa o crnogorskoj vojsci, a moj domaćin, urednik, toliko mi je pričao o ratničkoj prirodi Crnogoraca. Ljutiće se zbog mog neznanja, ali me možda priznanje iskupljuje. Moraću svakako ponovo na Cetinje.
U ovom predivnom crnogorskom gradiću najveći utisak na mene je ostavio reljef. Tako nešto nijesam vidio nikada i nijesam čuo da tako nešto postoji. Kakav je bio poduhvat napraviti to prije skoro sto godina. Nažalost, reljef je dosta zapušten. Nije baš čisto unutra, nema dodatnih informacija. Ali to ne može umanjiti značaj ovog spomenika. Imam utisak da Crnogorci uopšte ne shvataju koliko je to blago. A posebno je značajno da su to napravili zarobljeni austrougarski oficiri. Ja, Austrijanac, pojma nijesam imao da ovako nešto negdje postoji. Ako moj novinarski rad bude uspješan, pa ovo neko iz crnogorske turističke organizacije bude čitao pozivam ga da napravi na njemačkom jeziku posebnu brošuru o reljefu i da je postavi na internet sa podacima o autorima. Siguran sam da nema Austrijanca koji ne bi došao na Cetinje da to pogleda.
I muzej, u kojem je sala za bilijar crnogorskog vladara Petrovića Njegoša, nedovoljno je poznat. Korisno je znati da je jedan vladar negdje na rubu Evrope u crnogorskim planinama prije 150 godina imao salu za bilijar. To više govori o Crnogorcima nego mnogi napori koje čine da uđu u Evropsku uniju. Da ne govorim o dvorcu sada muzeju crnogorskog kralja Nikole. Mislim da nije pretjerano da napišem da sam u nekim prostorijama unutra imao utisak da sam u Hofburgu. Naravno, sve je manje i jednostavnije, ali toliko se vidi da je to dvorac nekoga ko jeste bio evropski kralj, a ne kralj neke male zemlje u planinama na kraju kontinenta.
Cetinje je fantastično! Prije nego sam došao tamo, mislio sam da će to biti nešto nalik dvorcima za lov i odmor koje su nekada koristili austrijski vladari. A dočekalo me sve suprotno. Mala stara prijestonica. Boravak na Cetinju za mene je bio kao da sam se vratio u Evropu s početka dvadesetog vijeka.
Nastavio sam putovanje prema Budvi, a da mi iz misli nije izbijalo Cetinje. Koliko vrijednosti na mjestu za koje malo ko u Evropi zna. Zašto Crnogorci to kriju?
Utiske o Cetinju nije moglo da mi iz glave izbaci ništa dok nijesam vidio da i od Cetinja ima nešto upečatljivije. Kada sam kod mjesta Brajići izbio na vrh visoke planine, na obalu pružio se pogled od kojeg zastaje dah. Za pola sata stigao sam od kontinentalne planinske prijestonice do obale Mediterana. Kakva zemlja!
Alexander Böhm, inžinjer iz Austrije
Predobro skriveni raj
Kotor – Njeguši – Cetinje – Lovćen – Kotor, skriveni raj. Nažalost, predobro skriven.
Naprosto me očarao štand na Ivanovim koritima na Lovćenu, gdje je neki čiča prodavao najbolje što može ponuditi: njeguški pršut i sir, domaću lozu, vino i med.
Jedan od junaka mojeg boravka u Crnoj Gori je momak u Njegoševoj rodnoj kući, i njegova strast kojom je samo za mene izdeklamirao sve što ima reći o svome velikom sumještaninu. Bez ijedne riječi pogovora, čak i bez molbe da me provede kroz nevelike prostorije skromne kuće, baš takve da se u njoj rađaju velikani, on je to učinio, svjestan koliko je važno namjerniku prenijeti sve što treba.
Vrlo sličnog junaka onome iz Njeguša sreo sam i u Cetinju, zapravo junakinju – gospođu koja dočekuje posjetitelje u paviljonu u kojem je izložena austrougarska reljefna karta Crne Gore. Na stranu što stvarno nijedna sila koja je vladala našim krajevima osim Austrougarske monarhije nije ni mogla napraviti takav poduhvat, ali pažnja s kojom se tamo pristupa svakom posjetitelju zadivljuje. Nema čekanja da se skupi više gostiju pa da se napravi tura – svatko tko uđe jednako je dobrodošao i objasnit će mu se svaka planina, svaka rijeka i svaki grad na veličanstvenom reljefu. Nažalost, već preko puta, u dvoru kralja Nikole, druga priča – pojedinačni posjetitelji ne mogu ući, a grupne posjete se moraju najaviti.
Tako mi je posjet staroj prijestolnici ostao ograničen na predivnu Biljardu i šetnju fino uređenim (nažalost prilično pustim) centrom, a tamo mi je opet pala na pamet priča o suvenirima. U samome centru naletio sam na vjerojatno najoriginalnijeg promotora Crne Gore – rasplesanog postarijeg kovača, koji kuje željezo u ritmu muzike Jamesa Browna, na oduševljenje rijetkih gostiju, a onda im prodaje ono što iskuje.
A onda – Lovćen. Evo, javno priznajem da sam se zaljubio u tu divlju planinu, popeo sam se i sve do Njegoševog mauzoleja, slikao se kao dokaz da sam odradio i onih 460 stepenica do njega.
I za kraj, još jedna cestovna zgoda. Na Lovćenu odnedavno postoji „adventure park“, uživancija s preprekama prilagođenim svakoj dobi. No, ako želite pravu avanturu, od Ivanovih Korita krenite direktno prema Kotoru. Kad u jednom trenutku prođete cestom širokom malo više od automobila, pod vama se s jedne strane pruži cijela Boka, a s druge beskrajne planine, onda sami sebi kažete: e to je Crna Gora.
Ivan Picenić, Split
ZAGAĐIVANJE VAZDUHA I PREJAKA BUKA …
Uprava policije na Cetinju kao policijska vlast donosi presudu po krivici Vujović Sava iz Cetinja i kažnjava ga sa 50 dinara dana jer je 12.10.1931. u 22h pred Grand hotelom vozio motorbicikl i puštao paru iz motora, kojim je postupkom pravio larmu na dosadu stanovnika u tome dijelu varoši. Krivica je dokazana prijavom organa policije vlastima i priznanjem okrivljenog …
–Prve sadnice u Gradskom parku zasadjene su 1891. godine.
(Fotos iz albuma Predraga Radusinovića)
Park je do prije 50 godina imao ogradu, kapije, stražara i zaključavao se u osam sati uveče.
———————————————————————————————-
Prije 105. godina, u Liježu, Knjaževina Crna Gora je predstavila bogatu kolekciju narodne nošnje i kolekciju oružja što je izazvalo posebnu pažnju i interesovanje javnosti.
———————————————————————————————–
Kako se ove godine (19. avgusta) navršava i 100 godina od izgradnje prve električne centrale na Cetinju (o čemu sam pisao u rubrici Znamenitosti – Tehnički muzej) za posjetioce sajta evo još nekoliko informacija:
-Posao oko izgradnje dobio je 31. maja 1910. godine Emanuel Kraus sa bratom Oskarom iz Trsta (koji je tada pripadao Austro-Ugarskoj monarhiji) koji je potpisao ugovor sa 19 tačaka koje su precizno određivale prava i obaveze naručioca i izvođača, sa Opštinom Cetinje. Posao je završen za dva mjeseca. Paralelno sa radovima na podizanju objekta električne centrale, Krausovi saradnici su izradili tlocrte svih zgrada gdje se uvodi “ELEKTRIKA”. Kraus je kupio u Gracu dva motora sa po 60 KS i generatorima sa po 55 KVA. Tada su podignuta i tri transformatora. Prvi kilovati električne centrale, snage 110 kilovata, čija je osnovna funkcija bila osvjetljenje, potekli su već početkom jula 1910. Električna centrala šalje rasvjetu prvo za Dvor, Plavi dvorac, Kasarnu, Ratno ministarstvo, Njegoševu i Bajovu ulicu a potom za dvanaest stranih poslanstava i 67 imućnijih cetinjskih domaćinstava. Stari motori su radili do 1927. godine.
Do okupacije Cetinja 13. januara 1916. godine, od austrougarskih trupa, centrala je radila uglavnom kako je i počela 1910. godine.
Već 21. januara 1916. godine, kralj Nikola i predsjednik Vlade Lazar Mijušković napuštaju Cetinje putem prema Podgorici. Kralj Nikola je ostavio samo tri ministra da nastave započete pregovore sa okupatorima, ali su oni prekinuti pošto je 01. marta 1916. godine Austro-Ugarska uvela vojnu upravu i ukinula crnogorsku krnju vladu. To je omogućilo da se i električna centrala koristi za austrougarske potrebe. Već 04. novembra 1918. godine mijenja se stanje na Cetinju jer austro-ugarska okupaciona vlast napušta Cetinje a sjutradan (05. novembra 1918.) u Cetinje ulaze srpske trupe.
Emanuel Kraus više nema izgleda da zadrži vlasničke odnose u Električnoj centrali na Cetinju i pokušava da je proda braći Zuber 28. januara 1922. godine i u tome uspijeva.
Lale Zuber
Broj potrošača električne energije na Cetinju se iz godine u godinu povećavao, pa je trebalo povećati i kapacitet centrale. Tako je 1927. godine preko predstavništva Škodinih zavoda u Ljubljani tražena ponuda za dizel agregat od 120 – 135 ks ili pak od 160 – 180 ks, a u toku 1927. godine ugrađen je još jedan (treći) dizel motor u centralu.
U doba pred drugi svjetski rat, na Cetinju je evidentirano 642 sata za mjerenje utroška električne energije koji su baždareni po posebnom zakonu, kao i satovi za mjerenje utroška vode.
Električna centrala je radila sve do 1963. godine, kada je pretvorena u Tehnički muzej. U toku su pregovori da ovaj muzej postane sastavni dio Narodnog muzeja Crne Gore.
———————————————————————————————–
Džudo u Crnoj Gori je počeo da se vježba 09.12.1962. godine kada je, na Cetinju, u organizaciji Džudo saveza SFR Jugoslavije i Omladinskog centra na Cetinju, počeo Seminar za instruktore džudoa.
Iako je na Cetinju, prije ovog seminara, u organizaciji istih subjekata, počela Škola za boks i džudo, za dan početka vježbanja džudoa uzima se deveti decembar 1962. godine jer je taj događaj stvorio kadrovske i druge preduslove za razvoj ovog sporta u Crnoj Gori. Poslije njega formiraju se klubovi na Cetinju, u Titogradu i Nikšiću, a zatim u Baru i Kotoru.
Ova Škola za boks i džudo otvorena u organizaciji bokserskog kluba „Lovćen“, je bila prva škola ove vrste u Crnoj Gori. Nastava je trajala šest mjeseci a
stručni rukovodilac je bio Savo Jovićević. Kao stručni nastavnici angažovani su Ljubo Martinović – Crni, Pu’so Bastać i Danilo Kozina. Nastava se odvijala tri puta nedjeljno (ponedeljkom, srijedom i petkom) u Sali Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) „Partizan“ čiji je predsjednik bio Andro Đurović, poznati sportista i profesor fizičke kulture. Za školu se prijavilo 252 slušaoca koji su bili podijeljeni u grupe: od 12 do 14 godina, od 14 do 16 godina i od 16 do 18 godina. Kako se nastava odvijala na običnim strunjačama i bez potrebne opreme, Džudo savez Jugoslavije ubrzo je poslao na Cetinje 15 džudo strunjača, 30 kimona, veliki broj pojaseva i literaturu.
Poslije završenog seminara, Svetozar Mihajlović koji je bio predavač odnosno trener na seminaru, ostao je na Cetinje da radi sa džudistima Cetinja što je rezultiralo i formiranjem prvog džudo kluba u Crnoj Gori pod nazivom Džudo klub „Lovćen“ – Cetinje. Za prvog prvog predsjednika izabran je Blažo Ivanović, za sekretara Blagota Radulović-Šuler a za trenera Jovan Bastać – Pu’so.
Klub kasnije mijenja ime u Džudo klub “Crnogorac” koji sa velikim uspjehom već više od deset godina vodi trener Maja Vicković, selektor seniorske reprezentacije Crne Gore.
————————————————————————————————
STARI I NOVI BRIJEST NA BALŠIĆA PAZARU
Kraj starog brijesta na Balšića pazaru
I BI LEGENDA
Piše: Vasko Ivanović, Cetinjski list, 25.06.1976.
“Kada sam u novinama pročitao da su snijeg i vjetar srušili stari brijest na Cetinju, pomislio sam, s nešto sjete, da je pravda izvršena.
Snijeg i vjetar su srušili brijest, samo na prvi pogled, samo prividno. Znao sam da se to mora jednom dogoditi starom brijestu. Ili mi se učinilo onda kada sam pročitao vijest u novinama, da sam znao oduvijek da taj brijest neće završiti kao ostali. Cetinje ne prašta nikome ko učini djelo, ili, pomisli misao koja bi da zamrači, ma i za trenutak, surovu legendu ovoga grada.
Ne znam, velim, da li sam oduvijek znao, da će takva sudbina zadesiti stari brijest, ili sam pomislio da sam znao, pomislio onda kad sam pročitao vijest, tek, nijesam se iznenadio što su cetinjski vjetrovi i snijeg srušili stari brijest i tako izvršili strašnu cetinjsku pravdu.
Događalo se to na Cetinju i ranije. Presuda je izvršavana i brestovi su se rušili sa stravičnom treskom, ili se sušili da ni kapi vode u njima ostajalo nije u toku samo jednog proljeća. Bivalo je to onda kad bi Sveti Petar proklinjao one koji su ubijali iz krvne osvete. Prokleo bi njih i drvo pod kojim se prolila krv Crnogorca ubijenog bratskom rukom. Proklinjao je da se brijest osuši, da nikada više ne prolista, Bože ti naredi. I brestovi su se sušili. Ako ih ne bi polomili vjetrovi i snijeg, Bog je, na onu molbu Svetog Petra, slao neke ljude koji bi noću presjekli žile brijesta i zalili ih vrelom vodom.
Eto zašto se nijesam iznenadio kad je sa Cetinja stigla vijest da su snijeg i vjetrovi porušili stari brijest na Balšića pazaru. Vijest o tome da je izvršena osobita cetinjska pravda, primio sam kao nešto neumitno, a opet, s pomalo sjete.
Sa pomalo sjete stoga što pred tom neizbježnom pravdom, onaj brijest nije moglo oprati ni to što taj isti brijest, po prirodi svojoj, onog januara 1944. godine, nije mogao da se pomjeri s mjesta, da glavom bez obzira pobjegne u planinu. Nije mogao, pa su o njegove grane objesili Gojka Krušku i albanskog partizana Musu. Ali ni to ga nije opravdalo. Ostavljeno mu je, u to ime, tridesetak godina da sam potamni, da prestane da lista i tako nestane s lica grada. Brijest se teško rastajao od života, po svojoj volji. Prošlo je trideset godina od onog dana a na njemu se bila osušila samo jedna grana.
Narod je dolazio i osmatrao šta se zbiva.
Žene suznih očiju krstile su se malo podalje od njegove sjene. Ljudi ledena pogleda mjerili su brijest. Djeca su kvarila svoje redove i pribijala se jedno uz drugo, prolazeći ispod brijesta o kojem su čitali u čitankama.
Ne, to nije mogao izdržati ni brijest, i da nije bilo onih vjetrova i snijega, sasušio bi se.
Surova cetinjska pravda je izvršena. Brijest je srušen, skrhan. Umjesto brijesta na Cetinju je izrasla još jedna legenda.”
SJEĆANJE NA GOJKA KRUŠKU
PS
Na Balšića pazaru, na istom mjestu gdje je nekada bio stari brijest, prije nekoliko godina, baš u vrijeme kada je Crna Gora obnovila svoju državnost, izrastao je, kao simbol novog života Crne Gore, novi brijest …
Cetinje nije zaboravilo svoje heroje i sve one koji su dali živote u borbi za slobodu, jer je Cetinje bilo i ostalo GRAD VJEČITE SLOBODE, a novi brijest podsjeća i na pjesmu koja se, neposredno pred vješanje, zaorila sa usana dvadesetdvogodišnjeg rodoljuba Gojka Kruške: “Sa Lovćena kliče vila – Crna Goro majko mila!”
————————————————————————————————
–Prva likovna izložba na Cetinju održala se 1896. godine. Mladi slikar iz Boke G. Gregović (1867-1939), u salonu Lokande Vuka Vuletića izložio je bio dvije slike “Crnogorac na straži” i “Sveti Petar i Pavao”. Izložba je predstavljala izuzetan događaj a njegovo slikarsko umijeće oduševilo je brojne posjetioce. Gregović je slikarstvo studirao na Akademiji u Beču a živio je u Crnoj Gori, Dubrovniku, Mostaru i Beogradu.
————————————————————————————————
-Neposredno poslije I svjetskog rata, na Cetinju nema gradnje značajnijih objekata. Nakon završetka velike ekonomske krize koja je trajala od 1929 d0 kraja 1931. godine, počinju pripreme i izgradnja nekoliko značajnih javnih objekata kao što su: Banska uprava (1932), Hipotekarna banka (1934-1936), Osnovna škola „Njegoš“ (1934), Gimnazija (1935), Banski stanovi (dvije zgrade 1931), Zgrada za potrebe Žandarmerijske stanice, 1931 (u kojoj se danas nalazi Arhiv Crne Gore), Zadružni dom (1933), zgrada Crkvenog suda, kao i nekoliko lijepih stambenih kuća u ulici Vojvode Boža (od Zelene zgrade do Tarine Garaže) za visoke funkcionere Zetske divizijske oblasti i Zelena zgrada.
Među prvim značajnim privatnim objektima podignutim u to vrijeme, treba pomenuti kuću Đurovića, oko 1930 (kasnije kuća Čelebića), kuću Blaža Vujovića (1930), kuću Vučekovića(1932), kuću Sava Marinovića (objekat na Balšića pazaru do zgrade Trgoprometa tj bivšeg Elektrona), kuću Šestana (do Name), kuću Spasića (Namu), hotel „Njujork“, i kuću Marka Vujovića(1936).
Zahvaljujući gosp. Svetislavu Pulu Vujoviću, pokazaćemo Vam kako se gradila kuća Marka Vujovića.
Kuću u Njegoševoj ulici, vlasništvo g-đe Zlatane Jovićević (koja je povremeno boravila kod Italijanske kraljice Jelene) kupio je 1931. godine Marko Vujović. Rušenje kuće obavljeno je 1933. godine kada započinje i izgradnja novog objekta.
Na fotosima se vidi:
-proslava postavljanja prve betonske ploče,
-pripreme za izlivanje druge ploče,
-završetak drvene krovne konstrukcije i
-novi objekat u kojem se od 1936 nalazi hotel „Palas“ koji vodi poznata ugostiteljska familija Zlatarov.
Od 1939. godine u ovom objektu, u režiji vlasnika Marka Vujovića, funkcioniše hotel „Imperijal“a kasnije „Belveder“.
–Do izgradnje puta Cetinje –Budva dužine 33 km (1929-1931) iz Cetinja za Budvu se putovalo preko Njeguša i Grblja. Nakon 1931. godine, tokom ljetnih mjeseci, gotovo sve cetinjske ustanove (angažovanjem privatnih prevoznika), organizuju za svoje činovnike prevoz do Budve, tokom nedjeljnog vikenda. Cetinjani su uglavnom boravili na drugoj plaži (do Mogren plaže) koja se zbog toga i nazvala Cetinjska plaža. Na plaži je postojao restoran kao i kabine za presvlačenje. Izlet je trajao do kraja dana a dio tadašnje atmosvere dočaraće vam fotosi …
Na ovom fotosu (u odijelu i sa leptir mašnom) je Niko Pejović, viši poštanski činovnik, koji je redovno išao na izlete iako se nije kupao.
———————————————————————————————-
-Po sjećanju Svetislava Pula Vujovića, u periodu između dva rata, Cetinje je imalo specijalizovane zanatske radnje:
-Ilije Lukića – (lumbrelaša) za popravku kišobrana;
-Specijalizovanu radnju “KRALJ IGALA I PUCA” koju je držao ruski emigrant (Svjetislav … ), u kojoj su se mogle kupiti sve vrste igala, puca, konaca, naprstaka, itd;
-šeširdžijsku radnju, za čišćenje i izradu ženskih i muških šešira koja se nalazila u kući Matanovića (đe se sad nalazi Gradska apoteka);
-specijalizovanu radnju za prodaju i poručivanje štofova, muškog i ženskog veša, košulja i mašni itd;
-radnju braće Hardali, koja se nalazila u kući Milunovića na Balšića pazaru, u kojoj se između ostalog mogla kupiti specijalizovana engleska čokolada, banane, … ;
-dva krojačka salona i četiri krojačke radnje,
-nekolike obućarske radnje,
-dva brijačka salona i nekoliko brijačkih radnji;
-dvije časovničarske radnje;
-pet pekara u centru;
-dimičara i macakana;
-nekolike poslastičarnice (najveća je bila „Jadran“ a nalazila se u Njegoševoj ulici, dok je u Dvorskom parku radila poslastičarnica „Zdravljak“).
———————————————————————————————–
–Direktna telefonska veza između Cetinja i Beograda uspostavljena je septembra mjeseca 1925. godine a prvi telefonski aparat u Crnoj Gori uveden je 1889. godine u dvor knjaza Nikole na Cetinju i služio je isključivo za službene svrhe na liniji Cetinje-Rijeka Crnojevića-Podgorica.
————————————————————————————————
–Prvu privatnu kuću na Cetinju podigli su 1832. godine Njegošev brat Pero Tomov i pop Lazo Popović Jabučanin iz Donjega Kraja. To je bila mala prizemna zgrada prekrivena slamom. Kasnije je ova kuća pretvorena u han, koji je ujedno bio i prvi ugostiteljski objekat na Cetinju.
————————————————————————————————
–Dječije zabavište je otvoreno na Cetinju početkom 1903. godine. Za otvaranje ove ustanove velike zasluge imala je tadašnja načelnica Djevojačkog instituta Sofija Petrovna Mertvago. Zabavište je imalo službeni naziv “Dječiji sad Velike knjeginje Milice Nikolajevne”. Prve godine sad je posjećivalo 48. muške i ženske djece, a već 1907. godine, bilo je 84. djece koju su vaspitavale dvije zabavilje. Ova predškolska ustanova, inače prva ove vrste u Crnoh Gori, radila je do 1916. godine.
———————————————————————————————–
–Prva knjižara u Crnoj Gori otvorena je na Cetinju marta mjeseca 1879. godine. Njen vlasnik je bio Jovan Pavlović a nalazila se u tadašnjoj Katunskoj ulici (sada Njegoševa). U istoj zgradi su se nalazili uredništvo “Glasa Crnogorca” i Cetinjska čitaonica.
U objavi, prilikom otvaranja knjižare, između ostalog piše: “Ovo je prva i jedina knjižara u cijeloj Crnoj Gori. Ja je otvaram samo s tom namjerom, da utrem put knjizi u ovaj kršni kraj, koji je pored sce ljubavi k handžaru i jataganu, mnogo željan i prosvjete”.
———————————————————————————————-
Poštovani čitaoci, ova dva lijepa priloga, za rubriku Zanimljivosti, poslao je naš Cetinjanin, Miško Ćetković, koji već 40. godina živi u Beogradu …
-Na Cetinju je pedesetih godina prošlog vijeka (1954, …) postojala privatna škola francuskog jezika koju je držala g-đa Olja Bratičević – majka Mirka i Mihaila Bratičevića, poznatih umjetničkih stvaralaca, rodjenih Cetinjana. G-đa Olja je bila vezana za invalidska kolica, ali je njena želja da bude potrebna i korisna rezultirala lijepim trenucima, za sve polaznike škole, uz čaj i konverzaciju na najljepšem svjetskom jeziku.
Na slici: Polaznici škole francuskog jezika na Cetinju (1954.god.)
Mnogi će se prepoznati na slici, mnogih, nažalost, više nema, a evo nekoliko, nasumično odabranih imena: Slobo Špadijer, Mirko Bulajić, Dika Djurbuzović, Mila Zvicer, Lela Jablan,Tanja Djurišić, Miško Ćetković, Mili i Maki Živković, Bobo i Saša Markuš, Manja Bratičević, Zoja Pejović, Vjera Ćufka…..
—————-
-Franjo Vaculni (koji je u to vrijeme na Cetinju vodio Gradsku bleh-muziku i sa skoro istim sastavom Veliki orkestar), formirao je u okviru Niže muzičke škole tamburaški orkestar koji su činili đaci Osnovne škole “Njegoš”. Repertoar je bio raznovrstan, od izvorne narodne muzike iz svih krajeva Jugoslavije, do klasike, a orkestar je učestvovao u svim prirebama koje su se tada održavale povodom državnih praznika, kao i na brojnim festivalima i takmičenjima republičkog ranga. Fotografija članova ovog orkestra je napravljena za vrijeme jednog od promenadnih koncerata u bašti Gradske kafane, kojom prilikom su mladi izvodjači pokazivali svoje muzičke domete građanima Cetinja.
slika 2. Dječiji tamburaški orkestar, Cetinje (1957. god.)
Na slici se mogu prepoznati Senka Vicković, Jelica Jokanović, Zorica Cicmil, Miško Ćetković, Mira Špadijer, Silva Šebesta, Vasko Martinović, Mira Tatar, Danka Marković, …
–Godine 1922. snimljen je u Italiji dugometražni film na crnogorsku temu pod naslovom VOSKRESENJA NE BIVA BEZ SMRTI, na inicujativu i prema scenariju Vladimira Đ. Popovića, cetinjskog advokata, Predsjednika Komiteta crnogorskih izbjeglica (od 1920) i Ministra pravde u posljednjoj crnogorskoj vladi u emigraciji (do 1922. godine). Film je realizovan u proizvodnji filmskog preduzeća “Sangro film” koje je pripadalo čuvenoj divi italijanskog nijemog filma Eleni Sangro, koja se prihvatila i glavne ženske uloge u filmu. Veliki dio sredstava je obezbijedio sam Popović, a u finansiranju su učestvovali, pored drugih, i crnogorski i italijanski dvor. Film je svakako u tom trenutku imao i političku funkciju jer je trebalo da ukaže na crnogorske zasluge u Prvom svjetskom ratu i da na taj način doprinese “ispravljanju savezničke nepravde prema Crnoj Gori i dinastiji Petrović”, odnosno da utiče na izmjenu odluke o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji i uključenju u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđević.
Na konačnoj redakciji scenarija i pripremama za realizaciju filma sarađivao je i italijanski pjesnik Gabrijele Danuncio, a uz italijanske sineaste u snimanju je učestvovao i veliki broj Crnogoraca koji su se nalazili u emigraciji u Italiji – oni su doprinijeli stvaranju atmosvere Crne Gore pred kamerom.
Radnja filma je prikazivala događaje u Crnoj Gori tokom Prvog svjetskog rata, s tim što su istorijska zbivanja služila samo kao povod da se jezikom filma ispriča herojska istorija jednog malog naroda na Balkanu. Centralni lik u filmu je đeneral RadomirVešović (Enriko Skatici), a oko te istorijske ličnosti ispletena je junačko-romantično-ljubavna priča koja prati tragičnu sudbinu dvoje mladih – Milene (Elene Sangro) i Jakše (Gualandri). Moto filma je bio otisnut i na reklamnom plakatu: iznad pale crnogorske zastave na stijeni Lovćena stoji orao, a ispod toga piše: “Ovo su blaga što ih je Crna Gora hranila za pet stoljeća: čast i sloboda. Godine 1916. privremeno je izgubila slobodu, čast je sačuvala”.
Film je premijerno prikazan 14. aprila 1922. godine u tada najmodernijem rimskom kinematrografu “Volturno”. Zatim tokom 1922. i 1923. u mnogim gradovima Italije, a takođe u Francuskoj, Španiji, Australiji pa čak i u Egiptu, prije svega tamo gdje je bilo organizovane crnogorske emigracije. Film naravno nikada nije bio prikazivan u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, jer je bio politički neprihvatljiv.
Dugo se smatralo da je ovaj film izgubljen… Godine 1995. Kinoteka Furlanije iz Đemone, pronašla je početnu rolnu filma, što je predstavljalo povod da se pristupi rekonstrukciji koju je obavio Dejan Kosanović u saradnji sa Vitorijom Martinelijem. Rekonstrukcija je obavljena 1997. godine. Trajanje rekonstruisanog filma je 30 minuta.
–Oko 1900. godine Cetinje je na periferiji grada (u blizini sela Humaca), imalo pazar drva i sijena.
-Muzičko društvo “Njegoš” formirano je na Cetinju 1907. godine na inicijativu jedne grupe građana.
-Po sjećanju Svetislava Pula Vujovića, prvo fudbalsko igralište na Cetinju, povezuje se sa osnivanjem RŠK “LOVĆEN” 1913. godine. Nalazilo se na Obilića poljani gdje je danas glavni stadion.
Poslije 1918. godine igralište se preselilo na prostor gdje se danas nalazi Štamparija “Obod”. Zbog zabrane igranja na Cetinju 1938. godine, fudbalski klubovi sa Cetinja Lovćen, Crnogorac i Sloga sve do 1941. godine, treninge održavaju na Stankovoj gomili a utakmice igraju na strani.
Za vrijeme okupacije Italijani su izgradili savremeni sportski kompleks koji je pored fudbalskog igrališta sa tribinama imao i atletsku stazu, teren za odbojku i košarku kao i staze sa preponama za konjičke trke što se može vidjeti na fotosu. Evo kako Glas crnogorca br. 129 opisuje NOVI CETINJSKI SPORTSKI STADION.
“U zelenom okviru, opkoljen sivim kršem, smiješi nam se cetinjsko vojno sportsko igralište kao mali dragulj stvoren na radost sportista. Ovdje italijanska i crnogorska omladina čeliči svoje mišiće i duh u zdravim igrama pod vedrim nebom i u atletskim utakmicama, mjereći se u kavalirskom nadmetanju na zanimljivim priredbama. Ovo igralište obuhvata teren za nogomet, odlično trkalište i prostor sa potrebnim uređajima za niz drugih sportskih igara, kojima se omladina posvećuje u slobodnim časovima, uživajući u svježem vazduhu i suncu. Sa desne strane pruža se u skladnom polukrugu savršeno konjsko trkalište, koje se nadovezuje sa trkačkom stazom, opkoljavajući preponsko polje, snabdijeveno najmodernijim uređajima, što se mogu naći na međunarodnim sportskim terenima …”
Ovaj projekat iz 1942. djelo je italijanskog ing. pukovnika Ferrija.
Poslije drugog svjetskog rata, sve do 1957. godine, na ovom sportskom kompleksu su se odvijali razni sportski događaji, a 1957. godine stadion se “seli” na Obilića poljanu.
Ovom prilikom treba konstatovati da današnji izgled stadiona datira iz tog perioda.
-Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1925. godine, irski pisac, legendarni George Bernard Show (rođen u Dablinu 1856, preminuo 1950.), boravio je na Cetinju 1932. godine.
Odsjeo je bio u hotelu “Pariz” – vlasništvo porodice Bratičević a na fotosu se vidi kako razgovara ispred ulaza u hotel sa prof. Ilijom Bratičevićem, sinom vlasnika hotela. Prlikom posjete Njegoševog groba, opčinjen ljepotom koju je vidio sa Lovćena, uzviknuo je: “DA LI SAM U RAJU ILI NA MJESECU!?”
–U periodu između dva svjetska rata, u organizovanju februarskih balova i karnevala, Cetinje nije mnogo zaostajalo za razvijenim mediteranskim gradovima. Cetinjske karnevale su organizovali, uglavnom, cetinjske zanatlije.
Oni su istovremeno bili i glavni akteri u karnevalskim svečanostima.
Karneval je obično trajao jedan dan i završavao se spaljivanjem grofa RINTINTINA, kojemu su u tiku karnevala upućivane sve zamjerke na račun rada mjesne vlasti i građana koji su svojim nečinjenjem doprinijeli da se data obećanja za prosperitet grada ne ispune. To je bila glavna poenta karnevala a kritike su, sa balkona kafane “Evropa” (bivše “Korzo” a danas CKB) saopštavale “LELEKAČE” – Petar Kasom, obućar i Veljko Pajević, stolar. Oni su za ovu priliku bili zabrađeni i obučeni u (crne) ženske lelekačke ‘aljine.
Malo je ko mogao izbjeći zasluženu kritiku što je nailazilo na burno odobravanje prisutnih. Za svoje opaske “LELEKAČE” nijesu mogle krivično odgovarati. Poslije optužbi “LELEKAČA”, Karnevalski sud je na Balšića pazaru izricao presudu kojom se grof RINTINTIN osuđivao na kaznu javnog spaljivanja.
Treba istaći da je figura grofa RINTINTINA bila veoma markantna i da je posebno dominirala njegova velika glava sa velikom olovkom zađenutom iza uha. Spaljivanje na Balšića pazaru je bilo završni čin karnevalske ceremonije a bilo je propraćeno opštim veseljem, pjesmom i muzikom orkestra Gradske muzike. Činom spaljivanja smatralo se da će nestati sve nedaće i da će svanuti NOVI DAN.
–Društvo prijatelja Francuske (koje je osnovano na Cetinju tridesetih godina prošlog vijeka), pored Francuske čitaonice otvorilo je na Cetinju 1935. godine Francusko zabavište.
Francuska čitaonica “Sveti Vladimir” se nalazila u kući Pera Stojanovića (Njegoševa ulica br.19). Čitaonicu je vodio Odbor Društva prijatelja Francuske uz posebno angažovanje dr Nika Martinovića, poznatog hirurga. Pored interesovanja kod građana Cetinja za Francusku čitaonicu, njeni članovi su bili i brojni ruski emigranti koji su tada boravili na Cetinje. Pored francuske literature, čitaonica je raspolagala sa jednim brojem francuskih časopisa i štampe.
Francuska čitaonica je uz posebno zalaganje dr Nika Martinovića, otvorila Francusko dječije predškolsko zabavište (koje je bilo smješteno 60 m od početka Bulevara na njegovoj desnoj strani).
Zabavište je posjećivalo oko dvadesetoro djece od čega su jedna polovina bile djevojčice. Nastava se odvijala na francuskom jeziku a držala je francuska nastavnica, po uobičajenom francuskom programu za predškolske ustanove. Pažnja se najviše poklanjala učenju i recitovanju francuskih dječijih pjesmica. Školarina je bila 50 dinara (oko 50 eura) mjesečno, čime se nijesu mogli pokriti svi troškovi ove institucije pa je dr Niko Martinović, u svoju kuću, besplatno primio nastavnicu na stan i hranu i tako omogućio funkcionisanje ove institucije.
Ovom prilikom treba pomenuti i doprinos dr Nika Martinovića da se u Dvorskom parku 1931. godine napravi tenisko igralište i osnuje teniski klub.
Na fotosu koji je napravljen 29.04.1936. godine su polaznici Francuskog dječijeg zabavišta sa svojom nastavnicom …
S lijeva na desno: u donjem redu – Svetislav Pule Vujović, Arsen Spasić i Mihailo Lompar. U gornjem redu – Stevica Jovićević (prvi), Andro Đurović (deveti).
–Knjeginja Darinka je imala zapažen uticaj na razvoj crnogorskog školstva. U to vrijeme postojala je samo jedna osnovna škola koja se nalazila u manastiru. U školi su učila djeca iz čitave Crne Gore. Darinka je pomogla da se škola organizuje po ugledu na francuske škole. Tako je od 1856. pri školi bio uređen jedan internat (“blagodjejanije”). Đaci su tu besplatno dobijali hranu i odijelo, koje je bilo napravljeno po ugledu na uniforme đaka francuskih škola. U školi je besplatno učilo 30 đaka, po jedan iz svakog plemena, a samo iz onih većih po dvojica. Pored djece koja su se školovala o državnom trošku, u školu su mogla učiti i ostala djeca ali o svome trošku.
Darinka je pratila rad škole, prisustvovala je njenim raznim svečanostima, starala se i o učenju onih đaka koji su kao stipendisti odlazili na učenje u inostranstvo. Starala se i obrazovanju buduće crnogorske knjeginje Milene, koja je kao djevojčica bila došla sa Čeva da živi na Cetinju u kući svoga budućeg svekra – vojvode Mirka. Darinka je znatno uvećala i biblioteku cetinjskog dvora, naročito stranom knjigom.
-Ove godine (2010) se navršava 150-ta godišnjica od smrti crnogorskog knjaza i gospodara Danila I Petrovića, sina vojvode Stanka Stjepova i brata velikog vojvode Mirka Petrovića, koga je za nasljednika, testamentom pisanim u Prčanju, 1850. g. odredio Petar II Petrović Njegoš.
Na prijesto je stupio u 26. godini, nakon što je Skupština crnogorskih glavara, poslije žestokih sukoba sa političkom opozicijom senatora Pera Tomova, januara 1852. g. potvrdila Danilov izbor za Knjaza i Gospodara slobodne Crne Gore i Brda.
Crnogorski knjaz Danilo mučki je ubijen, na Kotorskoj rivi, 31. jula 1860, oko osam časova uveče. Dok je sa knjeginjom Darinkom prilazio barci kojom je trebalo da se prevezu do Prčanja na njega je izvršen atentat od strane političke opozicije. Ranjenog knjaza prenijeli su u kuću Bjeladinovića, gdje je umro sjutradan u 19 h i 30 min. Za čitavo ovo vrijeme Darinka se nije odvajala od ranjenog knjaza, trudeći se da mu ublaži muke i razgovarajući sa njim o raznim političkim poslovima koje je u onom trenutku valjalo obaviti. Knjaževo tijelo je prenoćilo u Kotoru pa su ga Crnogorci 2. avgusta u 6 časova odnijeli na Cetinje a Darinka je išla za njim, jašući konja, sedam sati po velikoj vrućini do Cetinja, sa raspuštenim kosama, držeći u rukama svoju kćer. Sahranjen je u Cetinjskom Manastiru.
Istoga dana kada je knjaz Danilo sahranjen izvršeno je svečano proglašenje novog knjaza, Nikole Mirkova, koga je Danilo još ranije bio odredio sebi za nasljednika, a na samrtničkoj postelji preporučio Darinki da se tako postupi. Čin proglašenja novog knjaza izvršila je sama Darinka.
-Trajući kroz tri vijeka, Crveni krst Crne Gore, 29. novembra 2009. godine, obilježio je 134. godine od osnivanja prve organizacije Crvenog krsta na Balkanu, nastale na Cetinju, u tadašnjoj Knjaževini Crnoj Gori, koja je 29. novembra daleke 1875. godine postala država potpisnica Ženevske konvencije o ranjenicima, a Crveni krst Crne Gore 22. punopravni član Svjetskog pokreta Crvenog krsta. Novembra ove (2010) godine, navršava se 135. godina …
–Na Lučindan 18. oktobra 1905. godine, knjaz Nikola je obnarodovao odluku da će narodu dati izvjesna prava za sudjelovanje u državnim poslovima i upravi. U proklamaciji, tim povodom objavljenoj, knjaz je pozvao Crnogorce da se preko svojih slobodno izabranih predstavnika okupe na Cetinje, na Nikoljdan (19 decembar), kako bi svi skupa iznašli najbolje rješenje za dalji napredak otadžbine. Tako je Crna Gora 19. decembra 1905. godine dobila prvi Ustav i postala ustavna monarhija.
Donošenje Ustava u Crnoj Gori je primljeno sa oduševljenjem a tim povodom je priređeno veliko slavlje na Cetinju u kome je učestvovalo gotovo čitavo građanstvo i mnogi ugledni gosti. Sa zapaljenim buktinjama, koje su mahom nosili omladinci, masa svijeta se oko 18 h i 30 min. uputila pred Knjažev dvor
odakle se mogao vidjeti osvijetljeni Orlov krš na kojemu su bile ognjem ispisane riječi “Nikola I” i “Ustav”. Ispred dvora knjaza je pozdravio predsjednik opštine Cetinje g. Savo Vuletić prigodnim govorom.
–Otvaranjem diplomatskih predstavništava na Cetinju, unose se nove navike i ponašanja u metropolu pod Lovćenom. Između ostalog formiraju se razna društva među kojima društvo za gimnastiku, tociljanje i borenje iz kojeg se izdvaja klizačko društvo koje dobija i svoj Ustav 30. oktobra 1892. godine.
U parku pored dvorca napravljen je bio (1910. godine) od betona poveći ograđeni prostor za sketing, poznati engleski sport, koji pomoću klizaljki sa malim točkovima unekoliko nadoknađuje prekrasni sport klizanja na ledu.
–Sokolsko društvo na Cetinju formirano je početkom januara 1914. godine. Sokolstvo se javilo u Češkoj 1862. ggodine a predstavlja zajednički naziv organizovane gimnastičke aktivnosti i pokreta. Crna Gora je 1895. godine nastupala na praškim sokolskim sletovima a avgusta mjeseca 1906. godine na Cetinje stiže 320. čeških sokola koji su u septembru mjesecu održali jednu vježbu pred vladarskim domom. Sokolska smotra je izazvala silno oduševljenje na Cetinju pa je kralj Nikola poslao molbu Češkoj sokolskoj opštini u Pragu da pošalje instruktora koji bi održao kurs vojnim licima. Ubrzo nakon toga, u ljeto 1908. godine, u Crnu Goru dolazi iz Češke učitelj sokolske tjelesne vježbe Viljem Kukec koji je i utemeljivač sokolstva na crnogorskim prostorima.
Cetinjsko sokolsko društvo je 22. januara 1914. godine dobilo i svoja pravila koja je odobrio ministar unutrašnjihb djela Labud Gojnić.
–Prvu fudbalsku loptu na Cetinje je donio 1904. godine iz Pariza, Mihailo Mišo Vuković sin vojvode Gavra Vukovića, poznatog crnogorskog diplomate.
–Prvi fudbalski klub na Cetinju, pod imenom Crnogorac, formiran je 1911. godine (po sjećanju Marka Cvjetkovića-iako ima još elemenata da je ovo tačan podatak) mada u sportskoj literaturi piše da je prvi fudbalski klub – FK “LOVĆEN” formiran na Cetinju 1913. godine.
–Prvi teniski klub u Crnoj Gori osnovan je na Cetinju, pri Italijanskom poslanstvu 1906. godine, a Cetinje je početkom XX vijeka imalo nekoliko teniskih terena.
Teniski tereni nalazili su se u dvorištima Francuskog (na prostoru gdje se danas nalazi stambeni objekat),
Austrougarskog, Italijanskog i Njemačkog poslanstva (dok je bilo smješteno na lokaciji gdje se sada nalazi englesko poslanstvo),
kao i u bašti dvora prestolonasljednika Danila (na prostoru između današnjeg hotela “Grand” i štamparije “Obod”).
Godine 1931. u Dvorskom parku je napravljeno, šesto tenisko igralište .
– Golf klub na Cetinju je osnovan jula mjeseca 1906. godine pod pokroviteljstvom knjeginje Milice, supruge prestolonasljednika Danila, najstarijeg sina kralja Nikole. Igralište se nalazilo u neposrednoj blizini Italijanskog poslanstva čija je izgradnja započeta te godine.
Na svečanom otvaranju, uz zvuke vojne muzike, prvu partiju je odigrala knjeginja Milica.
–Biciklistički klub na Cetinju je formiran 1905. godine a prvi biciklista došao je iz Kotora na Cetinje 14 maja 1883. godine za nešto više od dva sata vožnje.
–Prve skije na Cetinje je donio kapetan norveške kraljevske vojske Henrich Augusto Angel, januara 1893. godine.
-Ne zna se da li Cetinje poznaje šah prije Petra II Petrovića Njegoša, ali se on vjerovatno igrao ovdje u njegovo doba. Pretpostavlja se da je Njegoša naučio da igra šah njegov učitelj francuskog jezika Antid Žom za koga je 1838. godine podignuta kuća u blizini Biljarde. U “Pismima iz Italije”, Ljubomir Nenadović navodi da je vladika Rade volio da igra šah i da je sa njim igrao u Napulju 1851. godine. Šah se pominje u zakoniku Valtazara Bogišića iz 1888. godine, igrao se u Lokandi, po diplomatskim poslanstvima kao i na dvoru o čemu svjedoči fotos nastao u periodu od 1873. do 1878. godine, na kojem
Knjažev ljekar dr Jean Baptiste Feuvrier i Blažo Petrović, Knjažev ađutant, igraju šah. Iako bi se, na osnovu nekih podataka, moglo zaključiti da je šahovski klub na Cetinju formiran oko 1920. godine, za sada ostaje zvaničan podatak da je on formiran 28. jula 1932. godine.
–Do Berlinskog kongresa (1878), crnogorski vladar Nikola Petrović, nosio je titulu Njegova svjetlost knjaz. Na taj način je oslovljavan u svim kontaktima sa inostranstvom. Poslije 1878. godine, kad Crna Gora dobija i formalno -pravno status nezavisne države, titula je, bez posebne procedure i prethodne diplomatske pripreme, podignuta na stepen Njegovo visočanstvo knjaz. Taj rang zadržan je do 1900. godine, kad je knjaz Nikola, uz saglasnost evropskih dvorova i vlada, odlučio da proslavu četrdesetogodišnjice vladanja iskoristi za povećanje vladarske titulature na Njegovo visočanstvo knjaz. Deset godina kasnije, 28. avgusta 1910. godine, Crnogorska narodna skupština, na vanrednom zasijedanju, proglasila je Crnu Goru za Kraljevinu, a knjaza Nikolu za njenog kralja.
Istog dana, uz sjaj i pompu dotada neviđenu na Cetinju, proslavljen je jubilej pedesetogodišnjice vladanja knjaza Nikole u Crnoj Gori.
U znak čestitke, flote velikih sila uplovile su u Barsku luku, a gotovo svi evropski dvorovi poslali su na Cetinje svoje zvanične visoke predstavnike da prisustvuju slavlju. Među gostima bili su italijanski i bugarski kraljevi, srpski, grčki i bugarski prestolonasljednici i mnogi poznati političari, vojnici i diplomate.
Sa bečkom kovnicom novca sklopljen je je ugovor o izradi 12500 pozlaćenih jubilarnih medalja. Medalje-spomenice su rad bečkih medaljera Stefana Schwartz-a i Jozefa Prinz-a.
Titulu kralja Crne Gore Nikola Mirkov Petrović je nosio do detronizacije, krajem 1918. godine, kad je stvorena nova, jugoslovenska država, odnosno do smrti, 1.marta 1921. godine u Antibu kod Nice.
–Prvi turistički vodič Cetinja objavljen je 1901. godine u Parizu na francuskom jeziku a njegov autor je unuk Jovana Pavlovića.
–Između dva svjetska rata na Cetinju je bilo nekoliko malih hotela: Grand (“Lokanda”), Pariz, Palas – Imperijal, Park, Beograd, Njujork i Balkan i oko 170 kafana (uključujući i neregistrovane – “divlje”).
Među njima je bilo i nekoliko kafana u “pravom” smislu (Korzo, Kosovo, Ikanina kafana, kafana Kod Micike, …). Hoteli Grand, Imperijal, Park (današnja Gradska kafana) i Njujork imali su odvojen restoranski i kafanski dio. U njima su radili profesionalni konobari koji su bili podijeljeni na kafanske i restoranske.
Restoranski konobari su bili bolje plaćeni od kafanskih. Među konobarima toga vremena posebno su se isticali: Pišta (Mađar), Karlo iz Dubrovnika, Cetinjanin Musa Vujović a posebno Emil “Grk” (iz Kotora) koji je služio mušterije na šest svjetskih jezika.
-Biljarda je napravljena 1838. godine. U početku su je zvali Nova kuća. Dugačka 72,40 m a široka 7,5 m (sa kuhinjom dugačkom 13,5 m) imala je u prizemlju i na spratu 25 odjeljenja (u prizemlju 11 a na spratu 14 ) a krov joj je bio pokriven olovom. Njeno prostrano dvorište sa tri bunara bilo je ograđeno jakim i pravougaonim zidom sa četiri odbrambene kule. Raspored prostorija u Biljardi nije bio najpodesniji.
Prve adaptacije u Biljardi napravila je knjeginja Darinka, (prva knjeginja crnogorska, žena knjaza Danila inače ćer uglednog i bogatog tršćanskog trgovca Marka Kvekića), koja je bila veoma mudra žena i koja će ostati upamćena u crnogorskoj istoriji i kao prva žena koja je igrala izvjesnu ulogu u političkom životu Crne Gore. Ona je ( pored nekih adaptacija u enterijeru Biljarde) bila uredila jednu kulu za s’ednik uz kafu i čaj…
Prvo rušenje dvije kule (prema Vladičinoj bašti), napravljeno je 1910. godine prilikom pripreme programa proslave krunisanja kralja Nikole.
Na prostoru između kule i zgrade Biljarde prema Ćipuru, podignut je jednospratni objekat za potrebe Ministarstva vojnog. U njemu je 1911. godine bio smješten “Kadetski korpus Nikolaja II” (oficirska akademija). Između dva rata tu je bio smješten i Vojni okrug.
Prilikom proslave 100. godina od Njegoševe smrti srušena je zgrada Ministarstva vojnog kako bi se obnovile porušene kule Biljarde.
–Kada je Austro-Ugarska objavila rat Beogradu, kralj Nikola je u znak solidarisanja sa Srbijom, objavio da Crna Gora ulazi u taj rat jer želi da pomogne Srbiji… (Na traženje predsjednika srpske vlade, Nikole Pašića, da crnogorska vlada da svoje mišljenje o ultimatumu, koji je Austrija postavila Srbiji, crnogorska vlada mu je odmah dala sljedeći odgovor: ” … Crna Gora će i u ovom slučaju, kao i u prošlosti, dijeliti sa Srbijom dobro i zlo. Sudbina Srbije-sudbina je naša” ). Austro-Ugarska je za napad na Lovćen bila angažovala 50.000 vojnika, 480 topova raznih modela i kalibara i 300 mitraljeza. Toj snazi, Crnogorci su suprotstavili samo 5000 ljudi i 50 (zastarelih) topova i možda 15 mitraljeza … (Odnos snaga = 1o/1). Napad na Lovćen otpočeo je u zoru 8 januara 1916. godine, strahovitom artiljerijskom vatrom. Za četiri dana i četiri noći 480 topova sa kotorskih tvrđava, baterija i ratnih brodova, slalo je neprekidnu oluju metaka na položaje crnogorske vojske na planini Lovćen a i na samo Cetinje. Tih dana na Cetinje je iz aviona bačeno nekoliko bombi i to je prvo bombardovanje iz aviona jednog grada u Crnoj Gori.
Dvije topovske cijevi koje se danas nalaze pored Plavog dvorca su upravo topovi austrijskog admiralskog ratnog broda “Franc Jozef” kojim su gađani crnogorski položaji na Lovćenu. S obzirom da su u tom dijelu Jadrana bili prisutni italijanski, engleski i francuski brodovi, bilo je za očekivati da intervenišu, a kako se to nije desilo, moglo bi se zaključiti da su ove topovske cijevi još jedan dokaz pojedinih naših zabluda. Ovaj rat se završio katastrofalno za Crnu Goru jer je početkom januara 1916. godine, potpisana kapitulacija Crne Gore i time je nestala samostalna crnogorska država.
–Prva pozorišna predstava u Crnoj Gori, jednočinka “Kap otrova”, odigrana je na Cetinju 1864. godine.
-Cetinjska čitaonica je osnovana 4. februara 1868. godine.
–Dobrovoljno pozorišno društvo ( osnovano krajem 1883. godine na Cetinju), početkom 1884. godine (drugog, trećeg i desetog januara) u novoj, još nedovršenoj kući vojvode Maša Vrbice, pred sva tri puta prepunom salom, predstavilo je svoju prvu predstavu “Balkansku caricu”.
–Kamen temeljac Zetskog doma, na svečan način, položen je 1. maja 1884. godine.
–Prva predstava koja je izvedena 5 decembra 1888. godine, u još nedovršenoj zgradi Zetskog doma (Zetski dom je završen 1896. godine), bila je “Balkanska carica”.
–Prvo gostovanje Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice desilo se u Podgorici 31. decembra 1884. godine i 1. i 3. januara 1885. godine, kada su prikazane tri predstave “Balkanske carice”.
–Prema prvom zvaničnom popisu stanovnika Crne Gore koji je obavljen 1879. godine Cetinjska regija je imala 18.736 stanovnika.
–Od 1870. godine Cetinje ima telegrafsku stanicu (u Vilsonovoj ulici) i održava redovne telegrafske linije sa Kotorom i sa unutrašnjim mjestima Crne Gore (Rijeka Crnojevića, Orja Luka, Ostros) a od 1878. godine i sa svim većim crnogorskim mjestima.
–Prvi telefonski aparati u Crnoj Gori i na Balkanu uopšte, instalirani su na Cetinju 1900. godine a od 1907. godine uvedena je telefonska služba za javni saobraćaj između Cetinja i važnijih mjesta Crne Gore.
–Prve zanatske radnje na Cetinju javljaju se tek sedamdesetih godina XIX vijeka. Njih su uglavnom otvarali zanatlije iz Podgorice, Skadra i Crnogorskog primorja. Prvi zanatlija sa Cetinja bio je puškar. Godine 1882. na Cetinju je bilo 12 zanatlija (4 terzije, 5 obućara i 3 pekara) dok je u Rijeci Crnojevića bilo 22 zanatlije (17 obućara, 2 pekara, 1 kazandžija i 2 mesara). Tih godina na izučavanje zanata šalju se u Češku mnogi mladići a 1904. godine otvara se radnička škola tako da se broj zanatlija iz godine u godinu uvećavao. Godine 1914. evidentirano je 89 zanatlija raznih struka. Osjetan porast zanatskih radnji na Cetinju zabilježen je u periodu između dva svjetska rata. Godine 1931. na Cetinju je registrovano 110. zanatskih radnji.
-Prva krčma na Cetinju je otvorena 1832. godine.
———————————————————————————————
-U period u od 1881. godine do 1891. godine na Cetinju su izdate 53. dozvole za rad kafana a na Rijeci Crnojevića 13.
Tih godina su radili kafana na Belvederu, Han Mašanovića i krčma na Bukovici.
Ovom prilikom podsjetiću vas da je han turska riječ i da u prevodu znači gostionica. Pravilnikom o Hanovima koji je izdalo Ministarstvo unutrašnjih djela Crne Gore 1905. godine između ostalog se kaže da sve javne zgrade, koje se nalaze po putovima i selima i u kojima se pored jela i pića može dobiti i prenoćište, jesu hanovi, da se oni dijele po svom uređenju na tri klase (prva klasa mora imati jednu veliku sobu sa namještajem, jednu poveću kužinu sa ognjištem, za putnike hljeba, mesa, sira, jaja, vina rakije i kafe itd), da moraju biti udaljeni najmanje 7,5 km od varoši, da moraju biti čisti i uredni, da moraju imati prirodna zdrava i čista jela i pića, da su im mjere uvijek prave, da se u njima ne smiju igrati karte, da niko ne može podići han bez dopuštenja nadležnih itd …
–Stalni poštanski saobraćaj između Cetinja i Kotora uspostavljen je 1873. godine. Do 1985. godine poštanske pošiljke su prenosili “poštijeri” tj. pješaci konjovođe, a potom ih zamjenjuju diližanska kola do Kotora, Podgorice i Nikšića.
Sredinom 1903. godine (od 9 jula) diližansu je zamijenio automobil,
koji je svakodnevno saobraćao na linijama koje su vezivale Cetinje sa drugim mjestima Crne Gore, prevozeći poštu i putnike.
Pojavu prvog automobila zabilježio je “Glas Crnogorca” koji u broju od 6. juna 1902. godine donosi tekst: “U neđelju večer stigao je na Cetinje prvi automobil iz Kotora. U njemu je bio princ Burbonski, sin Dona Karlosa, španskog pretedenta, koji služi u carsko-ruskoj gardi”.
Oduševljen automobilom Jovo Popović, upravnik pošte i telegrafa Crne Gore, prilikom boravka u Parizu 1903. godine, naručio je kod firme “Delahue” jedan automobil za prevoz putnika i pošte. Automobil je isporučen Crnoj Gori prvih dana jula 1903. godine. Imao je 16 konjskih snaga, mogao je primiti 9 osoba a “razvijao” je brzinu 20 km/h. Relaciju od Kotora do Cetinja prelazio je za 2 h i 15 minuta dok je za tu relaciju diližansi trebalo 4 sata. Od Cetinja do Rijeke trebalo mu je 1 sat a od Rijeke do Podgorice 1 sat i 45 minuta.
Evo kako je “Glas Crnogorca” propratio ovaj događaj koji je kod stanovništva izazvao veliko interesovanje: ” … opasnosti nikakve nema, jedino se treba uklanjati sa stokom čim se čuje na daleko zvuk da dolazi automobil, i to nikad pri parapetu jer se stoka može prestrašiti i padnuti niz parapet”.
–Prvu fabriku obuće na Cetinju otvorili su 1907. godine braća Labud, Ranko i Krsto Đurić.
Nalazila se u jednoj maloj kućici u Bajovoj ulici. U njoj je bilo zaposleno od 15 do 20 radnika. Oprema je bila nabavljena iz Njemačke a radili su vojničke cipele – cokule. Fabrika obuće “Braća Đurić” zatvorena je 1929. godine.
–Prvi kolski put na prostoru Cetinjske regije, a ujedno i prvi u Crnoj Gori, napravljen je od 1879. do 1884. godine od austrijske granice preko Njeguša do Cetinja;
–Put Cetinje – Rijeka Crnojevića – Podgorica dužine 46 km, rađen je od 1882. do 1890. godine;
-Put Cetinje –Budva dužine 33 km, rađen je od 1929. do 1932. godine;
-Put Cetinje – Budva dužine 29 km, rađen je od 1974. do 1980. godine;
-Put Cetinje – Titograd dužine 31 km i širine 6,5 m, rađen je od 1979. do 1982. godine;
-Put Cetinje – Ivanova korita dužine 13 km, napravljen je 1905. godine, proširen je 1925. godine a asfaltiran 1974. godine;
-Nadmorska visina Ivanovih korita je 1200. m a Rijeke Crnojevića 15 m;
-Krstac se nalazi na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 900. m;
-Pojedini djelovi Cetinjskog polja imaju svoje nazive: na sjeverozapadu je Bajičko polje, južno od njega su Umačko polje i Bogdanov kraj, na sjeveru je Donji kraj, a na jugoistoku Donje polje sa Grudom;
NA CETINJU SE IDE PO SNEGU U VISINI PRVOG SPRATA GRADSKIH KUĆA
“POLITIKA”, Cetinje, 12. februara 1929.
Već pola veka ovde se ne pamti ovako jaka i sa ovoliko snega zima. Sneg je napadao do visine od dva metra. Studen je strahovito oštra. Termometar je stalno na – 20 stepeni i više. Beli snežni veo obavio je lovćenske planine i dao im izgled jednog ogromnog glečera.
Sva se varoš sa svojim kućama izgubila u debelim snežnim naslagama. Kad se čovek kreće cetinjskim ulicama nalazi se na visini prvog sprata.
To je davno bilo kada su se ovde pravile kafane u brdima od snega. Pa i ove godine, poznata “Leskovačka ćevabdžinica” stvorila je u jednom ogromnom smetu snega prostorije za svoje goste. Prostor sa nekoliko stolova zagreva jedna peć čiji se čunak probija kroz debeli sloj snega.
Svaki saobraćaj je onemogućen. Snežne mećave prekonoć zakrče očišćene puteve. Put Kotor –Cetinje potpuno je neprohodan.
Hrana i pošta dolazile su preko Bara i Virpazara. Ovih dana Skadarsko jezero se zaledilo, pa je i ta veza time onemogućena. Sad je Cetinje u neku ruku potpuno izolovano. Obična pošta s teškom mukom prenosi se na leđima.
Kako pričaju seljaci iz okolnih sela, počeli su da se i vukovi pojavljuju. Nekoliko tornih pasa stradalo je. Do nekih udaljenijih kuća nije se moglo ni doći. O životu ukućana ne zna se ništa. Opasnost od vukova zaprijetila je i varošima.
Velike vremenske nepogode osujećuju uveliko sve korake nadležnih koji neumorno rade na spasavanju gladnog i iznemoglog stanovništva.
Strah od gladi vlada svuda. Poslednji ostaci namirnica nestaju. Energični koraci nadležnih daju nade da će se polako ipak preživeti ova strašna zima.
SKADARSKO JEZERO SE ZALEDILO
“Politika” 18. februara
Osim unutrašnjosti Crne Gore koja je pokrivena nezapamćenim dubokim snegom, hladnoća i sneg zahvatili su i najjužniji deo Crne Gore, pa i samo Skadarsko jezero.Društvo “Boka” obustavilo je saobraćaj po jezeru, jer se ono zaledilo. Jezero je zaleđeno, od Ploča do Lesendra. Sada je počeo da pada i sneg tako da je jezero pokriveno snegom i izgleda da više i ne postoji. Ovakva zima od koje se zaleđava i Skadarsko jezero ne pamti se već stotinu godina. A.J
-Po sjećanju gosp. Svetislava Pula Vujovića, najveći snijeg na Cetinju bio je 1929 godine (preko tri metra).
Saradnik našeg sajta gosp. Mladen Popović, kojemu je hobi Meteorologija, poslao nam je pored ovog teksta o snijegu koji je objavila “Politika” još jedan interesantan prilog za ovu temu:
“Po kazivanju starijih ljudi 1929. godine, u Donjem kraju izmjereno 17 pedi snijega. Tu priču sam lično čuo kao dječak od đedovog prijatelja Milana Markovića, koji živi u Donjem kraju, pod Špadijerskim vrhom. Možete samo zamisliti koliko je to snijega bilo, ako je prosječna ljudska peda 20 cm,to bi značilo da je bilo 3,5 metra snijega ! Nevjerovatno !!Inače, zima 1929. je proglašena kao najjača zima 20.vijeka, u čitavoj Evropi je bila dugotrajna hladnoća kao posljedica spuštanja hladnog sibirskog vazduha gotovo do Sredozemnog mora, što je uslovilo konstantnu ciklogenezu (stvaranje ciklona) nad Sredozemljem i Jadranom uz obilne, uglavnom sniježne padavine. Navešću jedan podatak da se živa u termometru na toploj Siciliji krajem januara iste godine spuštila čak na – 24 stepena !
A sve je počelo uporedo sa diktaturom kralja Aleksandra, pošto je
raspuštio skupštinu i zaveo ličnu diktaturu. Glad, stud, ogroman
snijeg, progoni, mučno vrijeme, sve u svemu posebno za naše
Cetinjane … Duboko urezano u sjećanje naših đedova i prađedova”.
Na Cetinju je 1954. godine bilo 2,5 m (na Ivanovim koritima nivo snijega je te zime iznosio 4,9 m a ukupno te zime je palo 12 m snijega).
–Na Cetinju je kiša neprekidno padala 27 dana, od 01 do 27 decembra 1935. godine;
–Mjesečna suma padavina na Cetinju u decembru 2009. godine iznosila je 860 lit/metru kvadratnom.
–U januaru 2009. godine prosječna količina padavina je iznad 400 lit/ metru kvadratnom a u prvih 27 dana palo je oko 800 lit/metru kvadratnom vodenog taloga.
–Nivo Skadarskog jezera porastao je za 4,5 m u januaru 2010. godine što predstavlja dosadašnji maximum;
-Najniža temperatura na Cetinju bila je -23,6 stepeni 21. januara 1935. godine. a na Rijeci Crnojevića -13 stepeni;
– Saradnik našeg sajta Mladen Popović, koji je inače aktivni član foruma
Hidrometeorološkog Zavoda Crne Gore i koji je u toku sa svim podacima, kako temperaturnih rekorda tako i o količini padavina, šalje nam sljedeći prilog:
” Cetinje je najkišovitiji grad u Evropi sa prosječnom godišnjom sumom padavina od 3400 mm.
– Prošla godina (2009) je bila ekstremno kišovita, palo je preko 4500 mm. Najveća količina 24-časovnih padavina za Cetinje tokom 2009. godine je zabilježena 12. oktobra u 07h i iznosi 213,8 mm (od toga za 6 sati palo je preko 150 mm!), dok je sjutradan ujutro, tj 13. oktobra izmjereno još 106,4 mm što znači da je prošle godine oboren rekord u 48 – časovnim uzastopnim padavinama sa tačno 320,2 mm !!
-Dana 19.12.2006 godine u 7h, na Nikoljdan, izmjereno je čak 321 mm kiše
za 24 časa, i to je jedan od najskorijih ekstremno kišnih dana.
– Da bi potpunili Vaš sjajan sajt, dodaću podatke o količini padavina na
Ivanovim Koritima tokom meteorološkog osmatranja od 1960-1984
godine. Dakle, Ivanova Korita su poslije sela Crkvice pod Orjenom
nesumnjivo najkišovitiji lokalitet u Evropi. Za gore navedeni period
osmatranja, prosječna godišnja količina padavina iznosi čak 4616
mm, rekordnih godina i preko 6500 mm!”
-Najveća poplava na Cetinju je bila u februaru 1986. godine a na Rijeci Crnojevića januara 2010. godine;
-Prije prvog svjetskog rata postojala je gotovo neprohodna bukova šuma na Lovćenu, a po kazivanju starijih ljudi moglo se s bukve na bukvu preći preko cijelog središnjeg dijela planine;
-Na Katunskom kršu u opštini Cetinje, rasprostranjene su mnoge biljke od kojih treba posebno izdvojiti korisnu krmnu biljku Zanovijet, koja je pogodna i za gajenje pčelarstva kao i ljekovitu biljku Pelin. Zanovijet rado jede na jesen i sitna stoka a smatra se da ima ljekovita svojstva. Kastradina od kozjeg mesa sa zanovijeti se koristi za jačanje plućnih bolesnika. Pelin u narodnoj medicini ima široku primjenu. Cvjeta od maja do juna. Izdržava najveće suše jer ne isparava vodu. Njegov list je najkvalitetniji kad počinje da cvjeta jer tada ima najviše etarskog ulja. Naši preci su pelin zvali svetom travom.
-Proučavanjem flore i vegetacije Lovćena, identifikovano je 1158. biljnih vrsta.
-U Cetinjskoj regiji se od divljači najčešće javljaju: zec, lisica, kuna, jazavac, vjeverica, vuk, divlja svinja, tvor, vidra itd;
-Ispred Vlaške crkve nalazilo se oko 150 stećaka koji su ugrađeni u temelje ovog sakralnog objekta prilikom njegove restauracije 1864. godine. Ostala su samo dva monolitna kamena bloka u vidu nadgrobnih spomenika;
–Grad Soko se nalazi između sela: Kosijera, Đinovića i Štitara. Prvi put se pominje u istorijskim izvorima 1444. godine. Postanak Sokola se vezuje za Ivana Crnojevića pa se otuda i naziva Ivanov grad;
–Zetski gospodar Ivan Crnojević je napustio svoju prijestonicu Žabljak 1475. godine i privremeno se nastanio na oko 100 metara visokoj riječnoj terasi (zvanoj Obod-ili Riječki grad) iznad Rijeke (Crnojevića) gdje je podigao Manastir sa crkvom sv.Nikole, dvorac i objekte za smještaj svoje svite i vlastele;
Pošto se ni na Obodu nije osjećao sigurnim, vojvoda Ivan Crnojević, svoju prijestonicu seli u podnožje Loćena na Cetinje, gdje 1482. godine, pod Orlovim kršem, podiže dvorac u renesansnom stilu a 1484-1485. godine Manastir na Ćipuru u koji seli mitroplolita zetskog Vavilu sa 28. kaluđera.
–Godine 1485. Ivan Crnojević šalje svog najmlađeg sina Stanišu u Carigrad na sultanov dvor, gdje je primio islam i dobio ime Skender-beg.
-Godine 1490. Ivan ženi sina Đurđa sa mletačkom patricijkom Jelisavetom (Izabetom) Erico, nadajući se da će na taj način obezbijediti političku stabilnost Crnoj Gori.
-Đurđe Crnojević je nakon očeve smrti 1490. godine naslijedio prijesto Crne Gore.
-Zbog potajnih veza sa zapadno-evropskim zemljama Đurđe je dobio ultimatum da u jesen 1496. godine napusti Crnu Goru u roku od tri dana. Sa nekih sto konjanika sjurio se u Budvu, ukrcao na brod i tokom decembra stigao u Mletke (Veneciju). Sa sobom je odnio i dragocjenosti iz Cetinjskog manastira i Dvorca na Cetinju.
-Uprkos kratkotrajnosti svoje vladavine Crnom Gorom (1490-1496) i neuspjeha u političkom i državničkom životu zemlje, Đurđe Crnojević je ostavio neizbrisiv trag u crnogorskoj i južnoslovenskoj kulturi jer je u vrijeme otkrića Amerike 1492. godine nabavio u Veneciji štampariju i dopremio je na Cetinje. Bila je to prva ćirilična štamparija kod Južnih Slovena (prva u Slovenstvu je radila u Krakovu 1491-1493. godine) i prva državna tipografija uopšte.
U njegovoj štampariji od 1492 do 1496 jeromonah Makarije, sa sedam kaluđera, izdao je pet prvoštampanih knjiga – inkunabula: Oktoih prvoglasnik 1493/94, Oktoih petoglasnik 1494, Psaltir s posljedovanjem 1495, Molitvenik (Trebnik) 1495/1496 i
Četvorojevanđelje 1495/96 (sačuvano samo u prepisu!). Taj najveći doprinos našoj kulturnoj istoriji zbio se svega 38 godina poslije epohalnog Gutembergovog otkrića štamparske prese sa pokretnim slovima, koji je Cetinje i Crnu Goru doveo u red najkulturnijih onovremenih evropskih država.
11 Komentara
Vaš komentar
-
Prijedlog projekata i sugestije Veska Pejovića za izradu nacrta Programa razvoja Prijestonice Cetinje za 2024.
-
Građanska inicijativa Veska Pejovića da se napravi instalacija koja bi definisala plato Balšića Pazara
-
Osnovana Fondacija Blažo Sredanović: Dodijeljena pomoć najugroženijima sa Cetinja, nagrađeni Belada i Batrićević
-
O izložbi fotografija Igora Benića "Dnevnik jednog grada"
-
Fotografija kao istorija - umjetnički prikaz Cetinja u monografiji Veska S. Pejovića "Cetinje u 1000 slika" (2009-2024)
Vrijeme na Cetinju
Automatska meteo stanica Cetinje:
Mladen
17. Mar, 2010
Pozdravljam Vas i želim što više posjeta Vašem sajtu,koji prikazuje
Cetinje kakvo je bilo i ostalo, kao otmenu prijestolnicu svoga doba i
centar duhovnosti i kulture jugozapadne Evrope.
Posebno, sve pohvale vezano za rubriku Zanimljivosti.
Pozdrav, Mladen
bobo vuckovic
02. May, 2010
Vesko,
Cjelokupan tvoj rad posvećen našem gradu, zavredjuje poštovanje.Mnoge si ličnosti i događaje otrgao od zaborava i dao mogućnost sugrađanima koji imaju ideju, da je predstave na pravi način .Sjajna prošlost obavezuje i treba da bude nauk i motiv,za buduća vremena i generacije koje dolaze.
Dragan Pelevic
20. Dec, 2010
Dočekali smo ono što smo čekali dugo, dugo vremena i zato ti vazda fala!
Stanka Lazarevic
18. Feb, 2011
Poštovani,
Kao dugogodišnji turistiki radnik oduševljena sam sadržajem Vašeg sajta koji pruža mnogo podataka koji se teško mogu na jednom mjestu naći.
Želim Vam puno uspjeha u daljem radu i prikupljanju podataka o Cetinju, s nadom da će jednog dana ponovo zasjati i pokazati svijetu da je s pravom bio i ostao prijestonica Crne Gore.
S dubokim poštovanjem,
Stanka
milutin
11. Mar, 2011
Svaka čast.
Poz. Milutin
milutin
11. Mar, 2011
Dr Cvetko (Ćetko) Popović rođen je 1895. u selu Mijokusovići, Opština Danilovgrad. Studirao je medicinu na univerzitetima u Pragu i Beču. Govorio je više stranih jezika: njemački, francuski, italijanski i mađarski. Bio je odličan đak i student. Kao ljekar službovao je najduže u Vojvodini. Pomagao je siromašne studente a siromašne seljake i radnike besplatno je liječio.
U Bar je došao 1932. godine i nastanio se u naselju Popovići u kući nastavnika Ilije Lekića gdje mu je bila i ordinacija i nastavio je da besplatno liječi siromašne seljake i radnike.
Njegova humanist i čovjekoljublje došli su do izražaja posebno u toku II svjetskog rata.
U periodu od septembra 1942. do kraja oktobra 1943. u Baru je postojao koncentracioni logor, interniraca iz Crne Gore i dijela Sandžaka i Hercegovine koji je pripadao Italijanskoj okupacionoj zoni. Dr Cvetko(Ćetko) Popović je vrlo često slao veće količine životnih namirnica internircima.
U Baru je u toku II svjetskog rata bilo i oko 400 porodica uzbjeglih iz Metohije i drugih krajeva.
Usled gladi i neuslovnog smještaja veliki broj njih obolijevao je na plućima, od malarije, a naročito od dizinterije. Dr Cvetko (Ćetko) Popović je sve besplatno liječio, čak ni ljekove nije naplaćivao.
Septembra 1943. stupio je u narodnooslobodilačku vojsku, gdje je bio upravnik partizanske bolnice II udarnog krpusa NOVJ. Ulagao je izuzetne napore u liječenju ranjenika i bolesnog stanovništva na oslobođenoj teritoriji.
Odmah poslije rata upućen je na specijalizaciju u Golnik, lječilište plućnih bolesti u Sloveniji.
Potom je dugo bio upravnik sanatorijuma-bolnice za plućna oboljenja, koja se u to vrijeme nalazila na Cetinju (u zgradi gdje je sada Centralna biblioteka).
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, pod njemačkom upravom, sanatorijum je pretvoren u opštu bolnicu. Po završetku rata vlast su preuzeli partizani i komunistički režim i već nakon kratkog vremena počeli su politički nemiri, prijetnje, hapšenja i otpuštanja sa posla, čega nijesu bile pošteđene ni časne sestre. U januaru 1946. godine njih 22 dobile su otkaz odjednom. Kako je djelovanje časnim sestrama u školama, dječijim vrtićima i sirotištima bilo zabranjeno, samostani mahom već oduzeti, sestre su se snalazile kako je koja mogla i znala. Neke su otišle kući, druge su se prihvatile privatnog dvorenja bolesnika po kućama i slično. U to vrijeme u Sloveniji je na specijalizaciji bio ljekar iz Crne Gore, dr Cvetko(Ćetko) Popović, pokušao da izdejstvuje angažovanje 10 sestara u sanatorijumu za TBC na Cetinju .
Teško su se naši poglavari i sestre odlučili u ono nemirno vrijeme da pođu za Crnu Goru. Ali doktor je ustrajao u traženju nekoliko mjeseci i konačno pobijedio. Deset sestara, krenulo je 4. decembra 1946. iz Slovenije preko Zagreba, Splita i Dubrovnika za Cetinje i nakon šest napornih dana stiglo u prijestonicu 10. decembra 1946.godine.
Naravno, početak je bio dosta težak, jer je sanatorijum bio smješten u Italijanskom poslanstvu, pa prostorije nijesu bile baš prikladne za smještaj teških bolesnika, a što je bilo najgore, nedostajalo je vode, struje, grijanja, ljekova i svega što je nužno za dobru njegu bolesnika. Zato su se neke od sestara ubrzo zarazile i oboljele od TBC .
Sestre su u to vrijeme imale vrlo tijesan smještaj u potkrovlju sanatorijuma, a i hrana im je bila dosta oskudna.
Na Cetinju je tada već postojala katolička crkva, ali bez sveštenika. Dr Cvetko (Ćetko) Popović lično je pisao i molio nadbiskupa Dobričića u Baru, već prije dolaska sestara, da se pobrine za sveštenika, koji bi preuzeo duhovnu brigu za sestre i župu na Cetinju. Nadbiskup je na Cetinje poslao don Jakova Vreska.
U početku se desilo i par neprijatnosti: ukradene su prve plate sestara, a ubrzo potom je njihov župnik lišen slobode, da bi jednog jutra naišle na zaključanu i zapečaćenu crkvu.
To su bili najteži dani za njih i sestre su već u to vrijeme planirale da se vrate u Sloveniju, jer su mislile da im tu neće biti moguć život. Zadržala ih je samo ljubav bolesnika i personala, koji su im bili naklonjeni i Cetinjana koji su im u svim zgodama pomogli i cijenili njihov rad.
Kada su se već navikle na sredinu i sredile mnoge stvari, 24.juna 1949. oko 13 sati, nastao je iznenada požar u potkrovlju glavne zgrade. Došlo je do velike uzbune, spasavanja bolesnika i selidbe. Dio bolesnika prebačen je u Opštu bolnicu Danilo I na Cetinju, a veći dio u Kolašin, jer se u glavnoj zgradi nije moglo više stanovati. Sestre su tada ostale bez nužnih stvari i bez zaposlenja. Uprava santorijuma je poslala sestre koje su se razboljele od TBC na duže bolovanje u Sloveniju, neke su prešle sa bolesnicima u bolnicu Danilo I, a neke na Lovćen, gdje su preko ljeta bili smješteni rekonvalescenti. Nakon godinu sanatorijum je renoviran i počeo je normalno da radi. Maja 1959. godine bolesnici su preseljeni u novosagrađeni sanatorojium u Brezovik.
Bozidar A. Vukcevic
09. May, 2011
Da li imate sliku upravitelja Narodnog Muzeja iz oko 1961. godine dr. Djordjija Djoka D. Pejovica?
I mala ispravka: na gornjem snimku nije pelin.
Sasa
09. May, 2011
Bozidare na snimku je zanovijet sto i pise ispod slike.
Stefania
01. Nov, 2011
Tek sada otkrih vaše lijepe “stranice”, kojima cu se sigurno vraćati. I želim vam dati punu podrsku za kvalitetan i pristupačan arhivski doprinos. U nekoliko navrata posjetih vašu prijestolnicu, a i prije kada je bila samo gradom, i kao što moj sugradjanin ispisuje u svom ogledu vjerujem da i mnogi vaši posjetitelji odlaze s identičnim utiscima. Prijatno i uljudno ophodjenje gotovo svih djelatnika kao i većine gradjana.
S poštovanjem,
Stefania
Charli
25. Jan, 2012
Ovo su stranice za postovanje…
… jer odje nije riječ samo o prošlosti Cetinja… i poštovanju te PROŠLOSTI …
… Nijesam baš siguran da DOVOLJNO ljudi u Crnoj Gori ima, u prvom redu, SAMOPOŠTOVANJA – što smatram preduslovom za poštovanje Cetinja, Nikšića, Berana, Tivta, Plava… Crne Gore …
Za sad je još uvijek riječ o PREDUSLOVU …
Stoga se nadam da ove stranice znače bar početni doprinos tom procesu… Bez namjere da uvrijedim bilo koga, jer ni sam nijesam siguran da imam tu potrebnu dozu samopoštovanja, smatram da nas, na činjenicama utemeljeno poznavanje prošlosti, ma kakva ona bila, može osloboditi straha od budućnosti…
Pozdrav autoru i posjetiocima ovih stranica
Dragoljub Ilić Charli
Dragan
31. Dec, 2012
Odlicno je sve uradjeno ali ima jednu veliku manu ,a to je slike se nemogu uvecat i pogledat kako treba ,nadams e da ce se u skoriji vakat i to ispravit !